U bivšem sustavu biti vjernik značilo je svjesno se izvrgnuti riziku gubitka promocije i mjesta na društvenoj ljestvici. Kao što je tad svatko tko se istakao omalovažavanjem ili ignorancijom Crkve i religije mogao računati na položaj i privilegije, u slobodnoj Hrvatskoj pojedinci su pripadnost Crkvi počeli isticati s istim ciljem. Često su to bile jedne te iste osobe. Kao građani u golemoj većini prikazujemo se kao vjernici, ali ta je vjera češće običajna i obredna, a manje duhovna, življena i djelatna. Osobito političari s posebnom ohološću (jednim od sedam smrtnih grijeha) ističu svoju vjersku pripadnost. No više nije dovoljno biti samo vjernik Velikog petka, koji strpljivo nosi svoj križ. U ovom vremenu vapijućih nepravdi, kad Hrvatska pokazuje znakove umora, nedostatak radosti i oduševljenja, a čitavi dijelovi naroda bivaju potlačeni, poniženi, od države potpuno marginalizirani, nezaštićeni i neshvaćeni, ne možemo imati luksuz povlačenja u svoj svijet duhovnosti. Moramo biti ljudi uskrsne radosti. Jer Uskrs nas poziva na akciju, da se svako ljudsko biće istrgne iz okova potlačenosti, iz mraka isključenosti i poniženosti u svjetlo zajedništva i solidarnosti.