Strahote Domovinskog rata ostavile su traga na psihi bivšeg branitelja Stojana C. Patio je od PTSP-a.
Tog 20. kolovoza 2005. pravoslavci su u Lepavini kraj Koprivince slavili Veliku Gospojinu. Stojan je u teškom psihičkom stanju uzeo dva kanistra benzina te se oko 18.30 sati parkirao na jednom raskrižju. Zatvorio se u auto i polio benzinom.
Prijetio je da će se zapaliti ako se pravoslavni vjernici ne raziđu. Na krov automobila zalijepio je hrvatsku zastavu, a u vozilu glasno pustio glazbu. Pomoćnik načelnika prometne policije Koprivnica Romano Vaupotić nalazio se u blizini.
Doznao je što se događa. Romano je prišao vozilu. Stojan ga nije htio ni pogledati. Vidio je da je mokar, da se nečim polio. Na suvozačevu sjedalu bila su dva kanistra za gorivo.
- Uspio sam ga nagovoriti da malo otvori prozor. Osjetio sam snažan miris benzina. Poznavao sam ga od ranije, ali kako sam bio u civilu, pomislio sam da me neće prepoznati pa sam mu pokazao značku. Nije htio izaći iz vozila. U obje ruke, koje je držao na koljenima, imao je po upaljač - prisjeća se Vaupotić.
Nakon nekoliko minuta Stojan je stišao glazbu i otvorio prozor.
- Pitao sam ga zbog čega to radi. Cilj mi je bio da se spustim na njegov nivo. Rekao sam mu da će njima biti drago ako se sad zapali i da im to ne dopusti - sjetio se Vaupotić. Stojan je popustio. Upaljač iz desne ruke odložio je ispred sebe.
- Rekao je: 'Neću ja izaći iz auta jer ćete me opet smjestiti na psihijatriju'. Shvatio sam da se toga najviše boji. Pozvao sam jednog od policajaca i tiho mu rekao da motorom ode prema Koprivnici i presretne Hitnu pomoć kako bi isključili sirene. Ako ih on čuje, od pregovora neće biti koristi. Rekao sam mu da se parkiraju prije zavoja gdje ih on neće vidjeti - prisjetio se Romano.
Tijekom cijelog razgovora Romano mu je govorio da mora misliti na ženu i malu djecu. Stojan je govorio kako njega svi mrze, da se on borio za Hrvatsku, a da sad dolaze srpski pjevači.
To je trajalo desetak minuta. Sve je bilo u redu dok Romano iz daljine nije čuo da dolazi Hitna pomoć. Policajac kojeg je poslao nije uspio liječnicima u vozilu prenijeti poruku.
- Prestao je pričati. Stišao je glazbu u autu. Kad je čuo sirene, hladno me pogledao. Tada sam točno znao da je gotovo. Samo se sjećam da je malo mrdnuo rukom. Osjetio sam prasak, toplinu i staklo. Znam da sam se našao u čučnju u odvodnom kanalu nekoliko metara dalje. Nisam znao ni gdje sam ni što se događa. Iz auta je sukljala vatra i crni dim. Pogledao sam okolo ljude i vidim da svi stoje, a ja još ne shvaćam što se događa.
Kad je iz vozila izašao prvotni crni dim, tek tada sam vidio da se u vozilo koprca čovjek - opisao nam je Vaupotić.
Iskočio je iz kanala i potrčao prema vozilu.
Pokušao ga je izvući, ali nije mogao. Uhvatio ga je ispod lijeve ruke i potezao vani. Kako je vatra sukljala, zahvatila je i Romana, pa ga je počelo sve peći po tijelu.
Mislio je odustati kad je posljednjim snagama izvukao Stojana do prozora i od silne boli se srušio kraj vozila.
Policajci koji su se nalazili u blizini izvukli su Stojana do kraja. Koprivnički vatrogasci brzo su ugasili vatru.
Istim vozilom Hitne pomoći Stojan i Romano prevezeni su u koprivničku bolnicu. Zahvaljujući liječnicima Hitne pomoći, Romanu na licu nisu ostali nikakvi vidljivi ožiljci.
Samo na nadlakticama i ispod pazuha ruke kojom je izvlačio Stojana. Iz bolnice je izašao 15-ak dana kasnije.
Na žalost, Stojan je 6. rujna 2005. umro u zagrebačkoj Traumi, gdje je bio prebačen zbog teških opeklina.