Sedmeročlana poljska posada na unajmljenoj jedrilici pod njemačkom zastavom, kojom je zapovijedao Cico Hotkitomasz, zaplovila je iz Trogira preko Šibenika do Jezera na otoku Murteru kako bi vratili unajmljenu jedrilicu. Već kraj Trogira zahvatilo ih je loše vrijeme pa su, zbog straha da ih valovi ne odbace na hridi, odlučili krenuti prema otoku Žirju. Kraj Žirja ih je zahvatilo još veće nevrijeme, a brodski motor povukao je zrak i pokvario se. Pokušali su razapeti jedra, ali jak vjetar ih je potrgao. Uz jedra, vjetar im je odnio i mali čamac za spašavanje. Tog 25. rujna oko tri sata uputili su poziv upomoć. Upućen policijski brod P-116 sa zapovjednikom Jadranom Huljevim te policajcima Damirom Stegićem, Ivicom Franićem i Željkom Prebandom.
Bili su svezani u luci Žaknu u Kornatima na sigurnom vezu, pramcem prema vjetru.
- Pramac smo vezali s četiri, a krmu s tri konopca koliko su jaki udari vjetra bili - prisjetio se Huljev. Dok se pozicija broda s kojeg je poslan poziv upomoć provjeravala, policajci su krenuli prema Žirju. Dežurni im je javio da su unesrećeni poljski nautičari oko šest nautičkih milja od otoka Žirja.
- Kad smo došli ispod otoka Kurbe Vele na rt Mede, u bok su nam izravno udarali valovi i bura. Sve je bilo u dimu od mora i vjetra. Vozili smo s dva motora. Kormilo sam okrenuo skroz lijevo, ali brod nije mogao krenuti lijevo, nego ga je nosilo desno. Tek kad sam smanjio gas lijevog motora, brod se počeo okretati ulijevo. Tu smo se do Žirja probijali oko sat vremena. Za tu relaciju inače treba 10 minuta - kazuje Huljev, a Prebanda dodaje: - Najgora je dionica od Kurbe do Žirja. Tu je otvoreno more i nema zaštite od bure.
Policajci su se od Žirja zaputili prema otvorenome moru. Do jedrilice koju je vjetar nosio morem stigli su oko 4.45 sati.
- Kad smo došli blizu njihova broda, na palubi nije bilo nikoga. Izgledalo je kao da je napušten. Vikali smo, pozivali smo ih sirenom i trubili, ali nitko nije izlazio na palubu - prisjeća se zapovjednik Huljev.
Stupili su u kontakt s Radiom Splitom i Lučkom kapetanijom kako bi oni dojavili posadi na jedrilici da im je stigla pomoć. Nakon nekog vremena iz jedrilice je napokon izašao skiper, vezao se i jedva probio do pramca kako bi uhvatio konop za tegljenje.
- Tek nakon sedmog pokušaja uspio je uhvatiti konop kojim se vežemo za obalu. Zavezao je konop za jedrilicu. Franić se popeo na konop kako bi ga amortizirao.
- Počeli smo ih tegliti prema obali. Krma nam je počela škripiti kao da će je iščupati. Kad bi naišao val, njihov brod bi se podigao nekoliko metara u zrak pa bi udario o more. Mislio sam da ćemo potonuti s njima - prepričava Prebanda.
- Kako bismo mi izašli iz vala, jedrilica bi zaronila u njega i došla sasvim blizu naše krme. Zbog toga nas je četiri puta okrenulo na lijevi bok. Svaki sam put morao napraviti puni krug oko jedrilice kako bih je ponovno mogao tegliti - prisjetio se Huljev.
Tek u 7.30 sati uspjeli su dotegliti jedrilicu u uvalu Stupicu Malu na južnoj strani otoka Žirja. Po normalnim vremenskim uvjetima za tih šest nautičkih milja do Žirja trebalo bi im deset minuta plovdibe.
- Kad smo ušli na jedrilicu, imali smo što vidjeti. Svi su povraćali i ležali jedan na drugom. Skuhali smo im čaj, dali im deke i utoplili ih - završio je Prebanda.