Moje roditelje ubili su između aerodroma Klise i sela Ćelije. Zakopali su ih u Boboti, gdje se inače zakapala stoka. Pred samu mirnu reintegraciju njihovi ubojice su ih iskopali iz te grobnice i prebacili ih na nepoznatu lokaciju.
Sve o tome ispričao mi je moj nekadašnji prijatelj Srbin koji živi u Londonu. Poručio mi je neka se ne nadam da ću naći roditelje jer su njihovi ostaci spaljeni u pećima na ciglani u Sarvašu, govori nam Zvonko Penić (63) iz Tenja. Ovaj hrvatski dragovoljac u Domovinskom ratu izgubio je roditelje Stipu i Evicu Penić. Bili su nenaoružani, bezopasni civili.
- Živjeli su u Tenji od 1942. godine. Bili smo radnička obitelj, oboje su radni vijek proveli u tekstilnoj tvornici LIO, gdje su dočekali i mirovinu. Iako sam prije rata već bio oženjen i s obitelji živio u Južnom predgrađu u Osijeku, stalno sam dolazio u Tenju i primjećivao da se Srbi pripremaju za rat. Pristizalo im je naoružanje, provocirali su Hrvate, stražarili... Znali smo gdje se koja straža nalazi i držali smo ih na oku. Gradski autobus još je vozio, telefoni su radili. Početkom lipnja sve se intenziviralo. Lokalni Srbi poslali su svoju djecu za Srbiju, ali mi to tad nismo znali - prisjeća se Zvonko vremena prije početka rata u Tenji. I on i brat već su se priključili postrojbama Hrvatske vojske.
- Sjećam se da mi je tata rekao da su nam kroz ulicu prošla dva autobusa puna bradatih četnika. Raspodijelili su se po kućama lokalnih Srba. Znao sam da roditelje moram odvesti iz sela. Kako smo imali kuću u Dalmaciji, ponudio sam mami i tati da ih tamo odvezem, ali nisu htjeli ni čuti. Tri puta s bratom i suprugom dolazio sam autom po njih i nagovarao ih da pođu s nama jer se sprema zlo. Bili su uvjereni da će puškaranje završiti za nekoliko dana, govorili mi da nemaju razloga ići iz svoje kuće jer nisu nikome ništa skrivili. Kad sam četvrti put krenuo po njih, četnici su na cesti postavili barikade, pucali su, i više nisam mogao doći do kuće. Tko je izašao, izašao je, tko nije, nestao je ili je ubijen. A ostalo je mnogo ljudi u tom dijelu tad, uglavnom nenaoružanih staraca - svjedoči Zvonko. Rat je u Tenji službeno počeo 28. lipnja 1991. Počelo je granatiranje te su četnici po kućama skupljali ljude i odvodili ih u zatočeništvo. Zatvarali su ih na nekoliko lokacija u selu, a neki su imali i privatne logore u kućama. Evica i Stipe su, s još 15-ak ljudi, odvedeni u kino salu u centru sela.
- Hrvatska vojska napala je Tenju 7. srpnja pokušavajući osloboditi dio koji su držali četnici. Oni su uhvatili našeg hrvatskog policajca i zatočili ga u zgradu kina, gdje su već bili moji roditelji i drugi iz sela. Mučili su ga, zlostavljali, na kraju i ubili. Od te skupine samo je jedan čovjek preživio i on je ispričao kakvim su ih torturama četnici izlagali. Jednom su zabili čavao u glavu, drugom su odrubili glavu, a ostale bi poredali u špalir i tukli metalnim šipkama dok ne bi pali na tlo. I moje roditelje su tukli. Znam i tko, iz Tenje je - priča Zvonko dodajući kako se mnogo toga saznalo zahvaljujući nekolicini časnih sestara koje su živjele u samostanu tik do kino sale. Kroz prozore su danima gledale i slušale sve što se tamo događa, a jedna od njih je neke događaje I ljude čak i fotografirala.
- Bila je dovoljno hrabra da kroz prozore samostana snimi zatočene ljude ispred kina i četnike koji su ih dovodili. Na jednoj od tih slika prepoznao sam oca koji je čučao ispred vrata kina. To je bio njegov prepoznatljiv stav i među tisuću ljudi bih ga prepoznao. Dobio sam te slike. Mame nema ni na jednoj. Nakon što su izašle, časne su sve ispričale policiji i odvjetništvu. Postoji i službeni zapis o tome. Imam ga, ali ne mogu ga objaviti jer opisuje događaje koje mnogi nisu spremni čuti - kaže Zvonko. Nakon nekoliko dana agonije su nesretne ljude četvorica dobro poznatih četnika iz sela ukrcali na kamion. Vozili su ih u Silaš. Stali su u dvorište kraj škole. Ljudi su zapomagali od boli, bili su žedni, gladni, ali nikome nisu dali da im donesu ni čašu vode. Istoga dana, nekoliko sati kasnije, hladnokrvno su ih ubili.
- Agonija roditelja prati me cijelo vrijeme. Išao sam na sve razmjene nadajući se da ću ipak naći roditelje. No sad više nisam siguran. Nekoliko godina vodio sam udrugu obitelji nestalih u Tenju i htio sam u selu napraviti spomen-sobu za nestale i ubijene, no nije bilo razumijevanja od strane politike. Prije nekog vremena dobio sam poziv od Županijskog suda u Osijeku da svjedočim protiv osumnjičenih za ubojstvo mojih roditelja i ostalih civila u Tenji. Prvo su htjeli da dođem u Beograd, gdje je zapravo i bilo suđenje, ali sam to odbio jer sam bio hrvatski branitelj i nisam se htio izlagati. Onda sam svjedočio iz Osijeka videolinkom.
- Tijekom toga sam imao verbalni okršaj s tim ubojicama jer su me provocirali, govorili mi da sam lud. Oni su sve negirali iako su dvojica od njih, u zamjenu za slobodu, sve priznali i ispričali. Na kraju su, dakako, oslobođeni, i to je najveća nepravda koju su ove naše žrtve doživjele - kaže ogorčeno hrvatski branitelj Zvonko Penić.