Najveća svetinja hrvatskog naroda, kip Majke Božje s Djetetom u naručju, čuva se u svetištu Majke Božje Bistričke, u crkvi Uznesenja Marijina. Crnu Madonu svake godine posjećuje više od 800.000 hodočasnika. Uspinjući se i spuštajući vijugavim brdskim cestama, vjernici u zagorski kraj dolaze kako bi napojili dušu.
- Svetište je mjesto hodočašća gdje se ljudi dolaze pokloniti Bogu. To je zatim i mjesto proštenja gdje mi tražimo oprost od onih koje smo povrijedili, a jednako tako nudimo oprost onima kojima smo činili nažao. Zbog svega toga svetište je mjesto koje treba osobno doživjeti i proživjeti. S obzirom na današnji način života, uvijek me fascinira što upravo na ovom mjestu mogu vidjeti nekoliko generacija iste obitelji kako hodaju rame uz rame , objasnio je svojedobno velečasni Zlatko Koren, voditelj Svetišta Marija Bistrica.
Povijest svetišta seže u doba osmanlijskih osvajača.
Marijin kip u 15. stoljeću izradio je pučki majstor po uzoru na svjetske gotičke madone. Bio je to domaći, hrvatski znalac, a ne strani umjetnik. Posve od drveta, kip je visok 112 centimetara i crne je boje. Nema materijalnu vrijednost niti su ga ukrasili da bliješti zlatom. Stajao je u Marijinoj kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice. Turci su 1545. doprli sve do Konjščine, a tadašnji župnik Benedikt je kao najveću vrijednost župe uzeo upravo kip i donio ga u crkvu Svetog Petra i Pavla te je zakopao. Spletom okolnosti Marijin kip ostao je zakopan, a uskoro i zaboravljen.
Cijelu crkvu obasjala je čudna svjetlost
Turci nisu poharali bistrički kraj, a seljaci su još kratko vrijeme zapitkivali župnika gdje je kip. Nekoliko godina poslije, uvjeren kako je opasnost prošla, odlučio je iskopati kip i vratiti ga na staro mjesto. Međutim, legenda kaže kako je pao s konja i poginuo prije nego što je ikome stigao ispričati gdje je Djevica. Čamila je ondje 40 godina, sve do 1588.
Tadašnji župnik Luka volio je večernje sate provoditi u crkvi gdje je u miru i tišini mogao moliti. I te večeri nije bilo ništa drugačije. Već se spremao na počinak, no pogled mu je zaustavila čudna svjetlost pod korom. Pogledao je bolje, a u tom trenutku kao da je vatra buknula, cijelu crkvu obasjala je svjetlost. Preneraženi Luka je pomislio da crkvica gori te je pritrčao kako bi počeo gasiti, no kad se približio nije vidio ništa neobično. Sutradan je uzeo čekić i šipku te otišao do kora te razbio beton. Ispod naslaga materijala iznenadio ga je pogled na crni lik Djevice Marije koja je u rukama nosila Isusa. Izvadio ga je i očistio. Postavili su ga iznad oltara, na mjesto na kojem su je svi mogli vidjeti.
Prolazile su godine, i opet se turska opasnost nadvila nad kraj. Župnik iz tog razdoblja opet je u strahu za kip odlučio zazidati ga u prozor. Bilo je to oko 1650. godine. Sudbina tog kipa je zapravo sudbina i povijest cijelog hrvatskog naroda. Sastoji se od zbjegova, prognaništva i iseljavanja, a upravo je tako pred turskim osvajačem preživljavao i kip, objašnjava vlč. Koren. No Marija nije mogla dugo ostati u mraku i daleko od ljudi. Župnik Petar Brezarić 1676. godine pripovijedao je kako je tijekom mise iz naroda odjedanput prema njemu i oltaru došla prekrasna mlada žena u modroj haljini. Predala mu je svijeću i zatražila od njega da s narodom moli kako bi joj se vratio vid. Priča župnik kako se začudio, jer se činilo da žena nije slijepa i samostalno se uspela stepenicama do propovjedaonice.
Ozdravljenje bolesne mještanke
Kasnije istoga dana vidio ju je kako hoda, no kada ju je dostigao, nestala je. Tada je već gotovo zaboravljen kip bio zazidan u zidu, sljedećih četrdesetak godina. Prisjetio ga se zagrebački biskup Martin Borković. Podrijetlom iz bistričkoga kraja, prisjetio se kako je s majkom kao dječak dolazio pred kip crne Gospe i zajedno su joj se molili. Na njegovo inzistiranje, uspjeli su 1684. godine pronaći kip i vratiti ga među ljude. Bilo je to veliko veselje, a zbog čudesnog pronalaska narod je kipu počeo pridavati velike moći.
Sve je to pospješilo iznenadno ozdravljenje mještanke. Plemkinja Magdalena Paulec je već sljedećeg dana kada su postavili kip na oltar, došla u crkvu sa svojom bolesnom kćeri Katarinom. Djevojka je bila nepokretna. Vjernici su je pronijeli na svojim leđima tri puta oko oltara i djevojka je ozdravila.
U sljedećih 100 godina zabilježili su više od 1000 ozdravljenje. Pred Gospinim kipom ipak su bili još neki izazovi. Naime, hrvatski Sabor je 1715. godine odlučio crkvi darovati oltar dostojan Bogorodice. Prilikom obnove i izgradnje crkve 1879. izbio je požar u kojem je izgorjelo sve osim velikog oltara i kipa Majke Božje. U narodu, čudotvorno spasenje kipa bio je još jedan pečat koji je utvrdio moć i snagu kipa. Crkvu je papa Pio XI 1923. godine proglasio bazilikom i time je dobila značaj u vjerskom pogledu. Ondje su domaći teolozi organizirali veliki Međunarodni marijanski kongres u svibnju 1971. godine.
Svjesni važnosti i veličine svetišta, crkvene vlasti su ga koncem iste godine proglasile Nacionalnim marijanskim svetištem.
Kako bi se održalo sjećanje na velika pastoralna i duhovna slavlja utemeljili su blagdan Majke Božje Bistričke koji se obilježava 13. srpnja. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer Gospin kip i Isusa uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca okrunio je zlatnom krunom i Majku Božju Bistričku nazvao Kraljicom Hrvata. Krune su nalik onima kakve su nosili hrvatski kraljevi.
Ne zna se tko je autor slike Gospe Sinjske
Što je Marija Bistrica za sjever, to je Gospa Sinjska za jug Hrvatske. U Zagorju kip, u Dalmaciji slika. Svake godine na blagdan Uznesenja ondje dođe više od 100.000 ljudi. O njezinoj sudbini od samih početaka skrbili su franjevci, a brojne legende utkane u predaju o čudotvornim moćima doprinijele su širenju pobožnosti. Tako je priča o Gospi Sinjskoj već u samim počecima obavijena velom tajne, jer ne zna se tko je autor slavne slike.
U narodu se širila predaje kao ju je naslikao osobno Luka Evanđelist, no istina je drugačija. Nepoznati mletački slikar u 16. stoljeću htio je odati počast Majci Božjoj i sav talent iskoristio je kako bi je prikazao u najljepšem svjetlu. Nije crtao cijelu figuru, nego samo glavu i poprsje. To je slika Blažene Djevice Marije od Milosti. Naslikana je na platnu dužine 58 centimetara i širine 44 centimetra. Prema nekim izvorima, slika se od samih početaka nalazila u Sinju, a fratri su je 1536., kako ne bi pala u ruke Turcima prenijeli u Ramu. Nosili su je kao nešto najvrjednije što imaju. Povezanost sa Ramom ostala je živa do danas, jer ista je Gospa zaštitnica Rame i Sinja.
Uz povijesne turbulencije, bijeg pred osvajačima i druge okolnosti, tek 1691. godine fratri Gospinu sliku vraćaju u Sinj.
Već tada vjernici su dolazili u velikom broju i svjedočili kako su doživjeli mnoga čudesna iskustva nakon što joj se zavjetovali. Kako piše Maja Bošković Stulli u djelu „Narodne pripovijetke i predaje Sinjske krajine“, vjernici su pričali kako Gospino lice na slici mijenja boju od rumenila do bljedila, kako se smiješi ili je ozbiljna, a ako bi kraju zaprijetila neka velika opasnost, slika se znojila. U to vrijeme krajem je harala kuga, a upravo je Gospa zaštitila ljude u Sinju i okolici. Njezina najvažnija uloga bila je 1715. kad su Turci napali kraj. Svjesni da će, ako padne Sinj, uskoro pasti i Klis a potom cijela Dalmacija, ljudi su dali sve od sebe da spase svoju domovinu. Zaključali su se u tvrđavu odlijevajući napadima Osmanlija. Kažu kako im je Gospa neizmjerno pomogla, jer uz narod u tvrđavu se povuklo i nekoliko franjevaca noseći njenu sliku.
Turke posjećivala gospođa sva u bijelom okružena svjetlošću
Potporu toj legendi daju i statistički podaci, jer bilo je svega oko 700 branitelja koje je napalo više od 40.000 turskih vojnika. Napad na tvrđavu započeo je 8. kolovoza, a posljednji juriš zbio se 14. kolovoza, baš uoči Gospina blagdana. Nadmoćna osvajačka vojska iz nepoznatog se razloga povukla.
Gospa je, vjeruju ljudi, unijela pomutnju među turske redove pa su se razbježali i izgubili bitku. Postoji i bosansko pučko vjerovanje prema kojem je tijekom opsade Sinja Turke posjećivala gospođa sva u bijelom, okružena sjajnom svjetlošću, te je prijetila turskim vojnicima koji su pobjegli. Bilo kako bilo, Turci su pobijeđeni, a Majci Božjoj su vojnici dali od 80 cekina koje su skupili među sobom skovati zlatnu krunu s križem i okrunili je njome te je tako ostalo do danas. Gospa je nastavila pomagati vjernicima, pa su joj se utjecali prilikom suša, bolesti, potresa i drugih nedaća.
Prema legendama, prvo veliko čudo Gospe od Milosti dogodilo se u drugoj polovici 17. stoljeća. Tada se mladi Ivan Mialjić spremao postati fratrom. Međutim, bio je iznimno niska rasta, do te mjere da nije mogao obući habit. Stoga su ga nadređeni planirali poslati kući. No odlučni mladić kleknuo je pred Gospinu sliku i molio. Gospa je uslišala njegov vapaj i narastao je, postao fratrom i ostvario san. Brojna su svjedočanstva vjernika koji opisuju kako im je Gospa pomogla ozdraviti duh, dušu i tijelo.
Pogodili Crkvu, ali slika ostala sačuvana
Kako je ostala u Sinju, Gospa od Milosti od 18. Stoljeća poznatija je kao Gospa Sinjska. Osim zlatne krune, vjernici su svojim zavjetnim darovima uresili sliku i stavili je u srebrni okvir. Na poleđini je reljef sinjske tvrđave. Na poseban način kroz povijest i razna razaranja ovu je sliku Božja Providnost očuvala. U rujnu 1944. godine američki saveznici bombardirali su Sinj, a tri bombe pogodile su crkvu Gospe Sinjske. Sve je uništeno, ali slika je ostala sačuvana.
Samostanski zapisi čuvaju i brojne molitve i molbe vjernika koji su devedesetih, dok je Hrvatskom bjesnio rat, od Gospe tražili pomoć. Zvali su je Kraljicom mira. Zahvale u brojnim procesijama stižu još i danas. Gospa Sinjska pritom je ostala zaštitnica grada, ali i cijeloga kraja.
Valja istaknuti i kako je 1987. godine slika ipak kratko napustila Sinj. Naime, obilježavajući 300.-tu obljetnicu bijega iz Rame, sinjski fratri na dva dana donijeli su Gospinu sliku u Ramu.
Glas o Gospi Sinjskoj i njezinim čudotvornim moćima pronio se i dalje po svijetu, pa tako svake godine za blagdan Velike Gospe uz domaće, stižu i autobusi puni turista iz Češke, Slovačke i drugih zemalja.