Hrvatski sabor konačno je izglasao odluku da žene silovane u Domovinskom ratu budu priznate za žrtve rata, dobiju financijsku odštetu i doživotnu mjesečnu skrb.

I to nakon 24 godine, nakon svih tih mučnih godina šutnje i jada zakopanog u najdublje kutke duše i nakon što je jedna žena odlučila progovoriti u ime svih čije su usne zalijepljene od boli. Sve je to pokrenuto knjigom “Sunčica” koju je, prije nekoliko godina, napisala Marija Slišković, predsjednica Udruge Žene u Domovinskom ratu, a koja je na razgovor o dramatičnim događajima u ratnom Vukovaru nagovorila 13 žena i 1 muškarca te njihova mučna svjedočanstva o brutalnim silovanjima objavila u knjizi.

Sjećanja su brutalna

Knjiga je izazvala veliko zanimanje domaće i strane javnosti jer je povlačila pitanje odgovornosti počinitelja silovanja, ali i priznanje žrtvama silovanja da su ratne žrtve.

- Donošenje zakona za nas je uspjeh. Silovanja u Vukovaru i u ratu bila su nešto za što su hrvatska javnost i političari dobro znali, ali su to prešućivali.

Bilo je teško dobiti priznanja tih žena. Njihova sjećanja su vrlo konkretna, brutalna čak i za čitanje. Nasreću, sad će dobiti barem djelomičnu zadovoljštinu za sve godine koje su provodile u šutnji i patnji. Uglavnom su sve već predale odštetne zahtjeve, iako još ima onih koje o silovanju nikome nisu rekle. Zauzela sam se za njih jer nije pošteno da one, kao žrtve svega toga što su prošle, još moraju same tražiti svoja prava, a većina njih sve ove godine ni ne funkcionira u društvu kako bi trebale.Sad je konačno ratni zločin silovanja ugrađen u stradanje Hrvatske, a to je nama osobno bilo bitno - rekla je Marija Slišković dodajući kako silovane žene u BiH odavno primaju pomoć kao žrtve rata.

Silovane žene ne samo da nisu bile priznavane kao ratne žrtve, nego je vrlo teško bilo postići i da se počinitelji toga zločina kazne. U Hrvatskoj je do sada bilo samo 5-6 pravomoćnih presuda, a istraživanje je pokazalo da je tijekom Domovinskog rata bilo 2500 žrtava silovanja, što muškaraca, što žena. 

Očekuju 500 zahtjeva

Za obeštećenje se, zbog proteka vremena i činjenice da su neke žrtve preminule ili im je teško sad dokazati da su bile silovane, očekuje oko 500 zahtjeva. Za to je iz proračuna predviđeno oko dva milijuna kuna. Žene koje su silovane trebale bi dobiti jednokratnu novčanu pomoć od 100.000 kuna, a one koje su ostale trudne, dobile dijete ili imale pobačaj dobit će 150.000 kuna. Osim toga, sve će dobiti i redovitu mjesečnu skrb od oko 2500 kuna, što će mnogima biti jedino sigurno primanje ili spas od neimaštine. Vukovarka Snježana Maljak imala je 23 godine kad je uhićena na dan pada Vukovara i zatočena.

- Završila sam na Veleprometu, odakle me je odveo jedan koji mi je rekao da ću mu morati biti za zabavu - počinje svoju priču Snježana. - Odveo me je u jednu kuću i nakon što sam napravila sve što je tražio, rekao mi je da se operem i da se skinem. Silovao me je iako sam ga molila da to ne radi jer se znamo odmalena. Rekao je: ‘Ili ja ili desetorica drugih, a onda streljanje’. Silovanja su se poslije samo nastavljala i bila brutalnija - prisjeća se tri mučna mjeseca svojeg zatočeništva u Vukovaru Snježana Maljak.

Jedan je čak radio u policiji

Svjedočanstvo o silovanju dala je DORH-u u Vukovaru, ali ništa se po tom pitanju godinama nije poduzimalo. Teško se nosila sa zločinom koji joj je počinjen, tražila je pomoć liječnika, psihijatra... Kad je priznala suprugu što joj se dogodilo u ratu, on je bio shrvan, doživio je živčani slom, ali je ostao uz nju.

- Bilo mi je još teže jer sam u Vukovaru sretala svoje silovatelje. Jedan je čak bio u našoj policiji. Kad je konačno podignuta tužba protiv njih, prvooptuženi je pobjegao u Srbiju, a drugooptuženi, policajac, primao je 3500 kuna plaće od MUP-a i imao je plaćenog sindikalnog odvjetnika tijekom 12 godina, koliko je trajalo mučno suđenje. Naravno, branio se sa slobode. Kad mu je trebala biti izrečena presuda, i on je pobjegao je u Srbiju. To dovoljno govori kako se naša država skrbila o ženama koje su silovane u ratu. Iako sam već stoput rekla da me novac koji ćemo dobiti kao odštetu ne zanima i da ga ne želim ni vidjeti, jer on ne može izliječiti moje duševne boli, ipak ću ga uzeti zato što su nas godinama zavlačili i šikanirali, te ga dati suprugu i djeci - kaže nam Snježana.

Njezina priča nalik je sudbini mnoštva drugih žena koje još nisu skupile hrabrosti ikome reći da su silovane.

Dovoljna i riječ psihijatra

- Dosta žena silovano je u Petrovcima, a znam neke koje nisu nikome rekle iako ih mi već godinama pozivamo u Udrugu, da barem s nama podijele svoja svjedočanstva, da si barem malo olakšaju dušu, jer one nisu krive za zločin koji im je netko napravio. Novac koji sad trebaju dobiti motivira ih da konačno otkriju što su doživjele. Naime, kako bi ostvarile pravo na nadoknadu, moraju dati iskaz DORH-u, imati neki liječnički dokaz, pa makar i da su se povjerile psihijatru. Mnoge od njih sad tek moraju reći supruzima. Jedna od njih je 24 godine tajila suprugu da je silovana, a on je 24 godine tajio od nje da to zna jer mu je četnik silovatelj, nakon što je to učinio, došao i rekao što je napravio. Strašna su to sjećanja. Većina je odlučila da će ona otići u grob s njima - kaže Snježana.

- Novac koji ću dobiti zapravo će me spasiti. Živim od 1800 kuna civilne mirovine i, nakon rastave, suprug me je istjerao iz kuće pa ću s ovim novcem riješiti stambeno pitanje. Do sada sam morala raditi dodatni posao, skrbiti o djevojci s posebnim potrebama, i to mi je pomagalo da preživim iz mjeseca u mjesec. Što se tiče silovanja, ženama bih poručila da konačno skupe hrabrost i sve ispričaju. Ni nama nije bilo lako svega se opet sjetiti, ali sad nam je lakše s time živjeti. Sad smo priznate žrtve, a proteklih godina su nas nazivali i četničkim kurvama - kaže nam Ružica Barbarić (64) iz Vukovara.

I njezino je svjedočanstvo opisano u knjizi “Sunčica”.

Žrtve žive od socijale

Čim su je zarobili, izdvojili su je iz grupe, ugurali u neku sobu i silovali.

- Vrijeđao me je, maltretirao i cijelu noć me je silovao. Zvao je i druge da dođu, ali se vani pucalo pa ga, sreća u nesreći, nitko nije čuo. Idućeg dana odveo me je u neku kuću. Tu me je dočekala jedna osoba koja se perverzno iživljavala na meni. Onda je došlo njih još petorica, šestorica koji su se, jedan za drugim, redali na meni. Bila sam izmučena i ne znam koliko je sve to trajalo. Nakon toga odveli su me u drugu kuću gdje su bili ‘arkanovci’. Tamo su me silovali njih dvadesetak. Potom su me odveli u kuću gdje je bilo još silovanih žena. Omalovažavali su nas, pljuvali, mučili nas i prijetili - govori Ružica.

Sinu je sve ispričala

Knjiga “Sunčica” nazvana je po djevojčici koja je imala samo osam mjeseci kad je njezina majka brutalno silovana u Vukovaru. Kako bi spasila malenu djevojčicu, majka joj je preko glave prebacila deku. Malena je bila tik do majke dok su je četnici silovali. Silovali su i majčinu sestru Alisu, koja je imala samo šest godina. Alisa se svih ovih godina teško nosi s traumom koju je tada dobila. Njoj je doslovce uništen život. Prima invalidninu, za Vukovar ne želi ni čuti, a boji se ljudi.

Jedna od silovanih žena koja će dobiti pomoć od 150.000 kuna je Zorana Miđić (45) koja je, nakon silovanja u Dalju, otkrila da je trudna. Rodila je sina kojemu je sve ispričala čim je dosegao punoljetnost.

- Silovana sam pred roditeljima, bratom i sestrom. Potom više puta u zapovjedništvu, u željezničkoj postaji. U autu su me prvo krvnički razdjevičili. Bila su to iživljavanja za koja sad uopće ne znam kako sam ih preživjela - kaže tiho Zorana dodajući kako nikad poslije nije prošla kroz Dalj, a kad je na suđenju vidjela svoje zlostavljače, koji nisu pokazali ni trunku kajanja, nadala se da će ih ‘‘negdje pojesti mrak’’.

- Suprug, ja i četvero djece živimo od socijalne pomoći i dječjeg doplatka pa će nam ovaj novac itekako dobro doći. Sretna sam što sam ipak uspjela izaći iz tog mraka u kojemu sam godinama bila i što je moj sin stalno uz mene - dodaje Zorana koja već godinama živi u Osijeku i nastoji ne prisjećati se svoje tragedije iako je mnogi nagovaraju da skupi hrabrosti i napiše knjigu.

To bi bila ispovijed u koju je teško i povjerovati.