Bila je to godina Zorana Milanovića.

Godina u kojoj je predsjednik države uzurpirao medijski prostor, usisavao sav politički kisik, brutalno jurišao i grčevito se branio, provocirao i agitirao, izazivao ratove i bježao od njih, nametao se kao lider opozicije i kao branitelj svojih prava i privilegija.

A nije tako trebalo biti.

Milanovićeva samozatajna inauguracija, bez pompe i protokola, njegova nezainteresiranost za funkciju predsjednika, pa čak i za izlazak na lanjske parlamentarne izbore, sugerirali su kako novi predsjednik nema namjeru baviti se svojim poslom, kakav god on bio. Navodno je trebao biti faktor stabilnosti, smiren i samozatajan.

A ove godine bio je sve samo ne to. 

Zločini i zločinci

Vodio je ratove s premijerom Andrejom Plenkovićem i njegovim ministrima obrane i vanjskih poslova, kompromitirao se prilikom izboru predsjednika Vrhovnog suda, stavio se na čelo prosvjeda protiv Covid potvrda i epidemioloških mjera, udarao je po "Baščaršiji" i branio Milorada Dodika, šokirao je izjavama o genocidu u Srebrenici i ubojstvu obitelji Zec, odbijao je nakon presude Vrhovnog suda nazvati HDZ zločinačkom organizacijom, kao što je i Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića i Mihajla Hrastova odbijao zvati ratnim zločincima.

Letio je vojnim helikopterima i plovio vojnim brodovima, otvoreno prijetio Covid inspektorima da će ih vojskom zaustaviti na ulazu u Pantovčak, u jeku pandemije govorio je ljudima da "rade što hoće", ulazio je čak u ratove s aktivistima u uvali Vruja koju devastira njemu blizak poduzetnik.

Favorit desnice

A pritom se kao glavni Plenkovićev protivnik, kritičar Haškog suda, suverenist i nacionalist promovirao u novog favorita političke desnice, čak i HDZ-ove desnice, neki bi rekli i vanjskog predsjednika Mosta, istodobno šokirajući i skandalizirajući liberalnu ljevicu. 

Po tko zna koji puta.

Njegove retoričke bujice prečesto su odnosile čak i poneku suvislu poruku na koju onda više nitko ne bi obraćao pažnju.

Milanović je obilježio, neki bi rekli i kidnapirao 2021. godinu, previše se vodio destrukcijom, a premalo konstrukcijom, previše ga je zanimao stil, a premalo sadržaj. 

Dok je na koncu ostalo pitanje koji je rezultat svih tih njegovih baražnih napada.

Vrhovni sud

Izbor predsjednika Vrhovnog suda bila je njegova najvažnija operacija. Iz drugog, promišljenijeg pokušaja uspio je progurati izbor Radovana Dobronića, premda je i do njega došlo nakon početnog debakla sa Zlatom Đurđević. Milanović je u prvom pokušaju prkosio proceduri i izgubio. U drugom pokušaju, poštivao je proceduru i tako Plenkoviću izbio jedini argument iz ruku. 

Zašto to nije moglo odmah tako ići?

Njegov najdulji rat bilo je cipelarenje Marija Banožića, Plenkovićeva ministra obrane, s kojim se zakačio tek kad je ovaj krenuo smjenjivati Milanovićeve ljude. Predsjednik je vadio ministrove afere, izazivao čarke, posezao za uvredama i javnim sramoćenjem, čak je i zabranio Banožiću da govori na službenom protokolu, ali na koncu ipak nije postigao ništa.

Pomogao Banožiću

Dapače, prisilio je Plenkovića da stane iza Banožića, dok je sirotom ministru, tragično nepopularnom u njegovoj Slavoniji, omogućio da u tom navodno "muškom" boksanju s predsjednikom nabilda imidž i izgradi rejting.

Pritom je Milanović sam sebe upucao u nogu jer je dao Banožiću priliku da u medije plasira i Milanovićeve aferice, primjerice informaciju o tome da se 120 puta koristio vojnim helikopterom i brodovima.

Nadalje, Milanovićevo koketiranje s nacionalističkom i suverenističkom desnicom, izjave o Aleksandri Zec i Srebrenici, pomogli su Plenkoviću da učvrsti savezništvo s manjinama i pridobije simpatije liberalne ljevice, predstavljajući se kao umjerena, pristojnija opcija nasuprot razuzdalom Milanoviću koji na svakom koraku izaziva incidente.

Antivakseri

Također, Milanoviću treba priznati da je bio jedan od prvih koji se zalagao za obuzdavanje HDZ-ova stožera, ali je na koncu otišao toliko daleko da se postavio na čelo antivakserske i antimaskerske pobune, šaljući poruke ljudima da "rade što hoće", te da u Uredu predsjednika neće kontrolirati Covid potvrde.

Da bi ih onda na kraju ipak kontrolirali.

Prečesto je Milanović svojim ratovima s ministrima obrane i vanjskih poslova, svojom obranom osuđenih ratnih zločinaca, kao i šovinističkim ispadima prema službenom Sarajevu, a sve obojeno skandalizirajućom retorikom, podsjećao na svoju prethodnicu Kolindu Grabar Kitarović.

Na čijem je skandaloznom mandatu i dobio predsjedničke izbore.

Trudio se biti izgubljeni politički sin Franje Tuđmana, a zapravo je sličio na Kolindina političkog blizanca.

Ili na Donalda Trumpa.   

Stand-up komičar

Zoran Milanović bio je stand-up komičar, više nego politički korektiv Plenkovićevoj prevlasti. Ruganje mu je bilo važnije od poante. Efekt ispred rezultata. 

Svojim nastupima izazivao je veliku štetu: ne samo svom rejtingu u javnosti i razočaranim biračima, već i političkoj raspravi, javnom diskursu, važnim društvenim temama, povijesnim činjenicama, a katkad i žrtvama zločina. 

Koristi je bilo premalo. Puno vike nizašto.

Svojim nastupima Milanović je dizao ogromnu prašinu u kojoj se nepovratno gubio fokus čitave rasprave. Ponovno je, kao i previše puta u svojoj političkoj karijeri, Milanović nudio destrukciju, umjesto opcija ili rješenja.

Za sebe i svoje

I ono najbitnije, Milanović je prečesto vodio ratove za sebe i svoje, umjesto za javni interes, za građane, za društvo.

I kad je ratovao s ministrom obrane koji je taknuo u ljude na Pantovčaku, i kad je ratovao s ministrom vanjskih poslova oko svojih veleposlaničkih kandidata, i kad je prkosio Covid potvrdama jer mu se nije dalo to provoditi, i kad se borio za predsjednika Vrhovnog suda, jer je htio progurati svog kandidata, i kad je ratovao s aktivistima Vruje, jer branio svog prijatelja...

Pa i onda kad se dodvoravao desnici u Hrvatskoj i BiH, računajući da će tako dobiti glasove za drugi mandat. Onako kako se znao preračunati prethodnih godina.

Što je, dakle, ostalo iza Milanovićeve 2021. godine?

HDZ je i dalje najjača stranka, Plenković je najsnažniji političar, njegova Vlada je stabilna, a ministri zaštićeni, ljevica je pogubljena i demoralizirana, probuđeni Most povezan je s Pantovčakom, zločinci su zaštićeni, a žrtve uvrijeđene, baš kao što su uvrijeđene i susjedne države s kojima je Milanović zaratio, politička scena je dodatno zagađena, a institucija predsjednika kontaminirana.

Zoran Milanović prečesto je bio samom sebi svrha.

A sad nam slijede još tri godine predsjednika s ovakvim karakterom.