Sve se dogodilo kako se trebalo dogoditi.
Zoran Milanović uvjerljivo je pobijedio, a Dragan Primorac uvjerljivo izgubio. Ipak, tijesni ulazak u drugi krug lansirat će Primorca u "pobjednika" prvog kruga izbora.
Ipak je, na guranje, izborio priliku za popravni ispit i za obračun "jedan na jedan" s predsjednikom Republike.
Milanoviću je malo nedostajalo da ponovi politički uspjeh svog idola Franje Tuđmana s predsjedničkih izbora 1997. godine i pobijedi već u prvom krugu izbora, ali i ovaj rezultat ostvaren u konkurenciji sedmero protukandidata toliko je impresivan da je gotovo sigurno da će Milanović ponoviti uspjeh Stipe Mesića i postati prvi predsjednik države u dva mandata.
To nije pošlo za rukom ni Ivi Josipoviću, ni Kolindi Grabar Kitarović. A zašto? Zato što su oni u prvom mandatu doveli svoju političku opciju na vlast, a onda upravo zbog toga izgubili utrku za drugi mandat.
Hvala Plenkoviću
Milanović to nije učinio: nije doveo SDP na vlast, što je značilo da je treći mandat Andreja Plenkovića izboren ovoga proljeća njemu automatski osigurao drugi mandat na Pantovčaku.
Milanović nije uspio dovesti SDP na vlast na parlamentarnim izborima, ali je zato doveo sebe do pobjede na predsjedničkim izborima. Jer to je ono što Milanović uvijek dobro radi. Pobjeđuje za sebe, rijetko za SDP.
U katastrofalnom odazivu na izbore, u katastrofalnoj konkurenciji, u katastrofalnoj kampanji koja se nije doticala niti jedne ključne ovlasti predsjednika Republike, niti jedne bitne teme za predsjednika države, građani su birali Zorana Milanovića za lidera opozicije.
Jer je to postala politička praksa proteklih desetljeća: Pantovčak je postao mjesto pokreta otpora vladajućoj garnituri u Banskim dvorima.
Rizik drugog kruga
Milanović nije uspio pobijediti u prvom krugu jer su mu Ivana Kekin i Marija Selak Raspudić odgrizle komadić glasova, a njihov međusobni obračun pomogao je Draganu Primorcu da se - uz mizernih 19 posto glasova - dokopa drugog kruga. Uz još mizernije šanse da u drugom krugu nadoknadi zaostatak za Milanovićem.
Postoji, naravno, opasnost da će Milanovićevi birači ostati doma nakon što zaključe da su obavili posao u prvom krugu, ali Primorac kao kandidat HDZ-a nema odakle dobiti dodatne glasove. Nije ih uspio dobiti čak ni od HDZ-ovaca.
Milanović je, potvrdilo se opet, u pripremi za ove izbore osigurao sve političke pozicije od ljevice do desnice. Odnosno, pridobio je antihadezeove i još važnije, antiplenkovićeve glasove. Pobijedio je zato što nije vodio kampanju, niti je itko vodio kampanju protiv njega, a oni koji su ga napadali, bili su HDZ-ovci, čime su automatski bili diskvalificirani kod birača.
Milanović naprosto nije mogao izgubiti.
No sigurno će ga boljeti što nije pobijedio u prvom krugu i tako demonstrirao dominaciju nad konkurencijom.
Desnica nije izgubila
Pored toga, slabi rezultati Mire Bulja, Tomislava Jonjića i Branke Lozo sugeriraju kako je desnica loše prošla na izborima, ali to je samo privid. Jer Milanović se formalno usidrio u SDP-u kao stožernoj stranci ljevice, ali je u proteklih pet godina nastupao gotovo isključivo kao predsjednik desnice. Nacionalističke, suverenističke, populističke, antiglobalističke, antivakserske, pa čak i HDZ-ove desnice koja mrzi Plenkovića, Milanovićeva zakletog neprijatelja.
Osim toga, Milanović je imao sreću što je kampanja promašila sve ključne teme koje bi mogle njega žuljati. On se bavio umirovljenicima, jeftinima stanovima, zdravstvom i korupcijom, a ostali su se bavili svojom promocijom ili ispraznim temama, dok se nije raspravljalo o tome da je predsjednik države proruski orijentiran, anti-NATO nastojen, blizak diktatorima i razbijačima Europske unije i Bosne i Hercegovine.
Ljevica u strahu od Milanovića
Desnici je Rusija ionako bliska, kao predvodnica antiglobalističkog i diktatorskog rušilačkog pokreta, dok se ljevica uplašila Milanovića i proukrajinske stavove tumačila kao Plenkovićeve stavove koje ona ne smije slijediti.
Hoće li se nešto od toga promijeniti u naredna dva tjedna do drugog kruga izbora, tek će se vidjeti. Ali Primorac nema podršku ni u HDZ-u, a kamoli kod neodlučnih birača, dok Milanović ima podršku svih antihadezeovih glasača, kao i onih koji preziru Plenkovića.
Milanovića se doživljava kao spasitelja Hrvatske i protutežu HDZ-u, a takvu famu nitko u kampanji nije želio, ni uspio razbiti.
Bila je to loša kampanja, s lošim odazivom i lošom konkurencijom koja će na koncu iznjedriti lošeg pobjednika. Tko god on bio.