"Znaš kakav sam ja kad popijem. Ja sam bećar... ja tebi ne želim tebi zlo, a to što ponekad dobiješ neku šamarčinu, pa šta je to! To nije strašno, to je normalno", navodno je govorio župan Alojz Tomašević svojoj supruzi Mari nakon što ju je redovito fizički zlostavljao.

A normalno je da je Alojz Tomašević pravomoćno osuđen tek na uvjetnu kaznu zatvora, kao što je normalno da je on još uvijek požeško-slavonski župan.

Obiteljski nasilnik i dalje je na političkoj dužnosti. S koje ga zapravo nitko ne može smijeniti. Osim suda, koji je u čak dva stupnja izabrao način kako da to izbjegne.

HDZ mašinerija

U svom svjedočenju za sinoćnje Provjereno Nove TV Mara Tomašević opisivala je slučajeve nasilja koje je godinama trpjela. "Više sam preplakala nego što sam bila sretna. Jer uvijek bi napravio neki eksces. Nešto mu ne bi bilo po volji i onda bi bila pljuska, poniženje, prigovor, svađa", kazala je za Provjereno, naglasivši kako je njezin bivši suprug njoj tvrdio da je "HDZ mašinerija koja gazi sve pred sobom tko im stane na put".

Alojz Tomašević još nije podnio ostavku, što je zapravo jedini način na koji se obiteljski nasilnik može maknuti s dužnosti. Svi drugi načini zapravo su, zahvaljujući HDZ-ovu zakonu, neprovedivi. Ne može se raspisati referendum u prvoj godini mandata, kao ni u zadnjoj godini mandata.

Zakonom o lokalnim izborima predviđeno je da mandat županu prestaje ako je "pravomoćnom sudskom presudom osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dužem od jednog mjeseca".

Tomašević je osuđen na deset mjeseci zatvora. Ali uvjetno.

Zakon šerifa

To je nevjerojatna situacija, možda čak u razini Milana Bandića kojemu se sudi zbog nedjela počinjenih na dužnosti gradonačelnika, dok on i dalje obnaša tu dužnost. To su lokalni šerifi.

Tomašević je, dakle, kriv. Pravomoćno mu je presuđeno. Nema više izvlačenja na riječi njegove supruge, sada iza toga stoji sudska presuda. Ali upravo mu takva presuda - paradoksalno - omogućava da ostane na dužnosti.

I on je i dalje župan. Upravlja epidemiološkim mjerama, vodi županiju, donosi i potpisuje odluke, predstavlja i zastupa županiju i njezine građane, pojavljuje se  u medijima i na službenim događajima. I to kao osuđeni obiteljski nasilnik. Kao nasilnik koji je fizički i emocionalno zlostavljao suprugu.

Savjest zlostavljača

I kao takav, ne samo da neće vjerojatno nikada ići u zatvor - jer u roku kušnje od dvije godine ne smije počiniti novo kazneno djelo - već će dočekati kraj mandata na dužnosti.

Za Tomaševića to očito nije nikakav problem. Bilo bi ipak previše apelirati na savjest zlostavljača bez savjesti. 

Ali nema ni mehanizama kojima bi se Tomaševića uklonilo s dužnosti.

Nažalost, nema ni odlučnije reakcije politike, naročito HDZ-ove, koja se trebala distancirati od Tomaševića, snažnije ga kritizirati, pokazati da ne želi surađivati s osobom koja mlati suprugu. Isključenje je izgledalo samo kao formalnost.

Duševna bol

Tomašević nije postao čak ni persona non grata u hrvatskoj politici, pa ni javnosti. Veće duševne boli pretrpjela je njegova supruga koja tvrdi da je "dosta uzrujana od svega što se dogodilo otkad je doznala za presudu". "Drago mi je da je ustanovljena istina, ali predugo je to trajalo, predugo i mislim da nije objektivno".

I sve to uklapa se u onu famoznu izjavu sada već bivše ministrice obitelji Nade Murganić koja je po otkriću zlostavljanja u obitelji župana Tomaševića poručila: "To vam je tako u braku. U tim bračnim, osobnim i obiteljskim odnosima, to je dinamika u koju ne mogu ulaziti. Žena vjerojatno ima svoje razloge. To je obitelj".

To je, dakle, HDZ-ova obitelj. To je HDZ-ova politika. To je HDZ-ovo pravosuđe. To je HDZ-ova država u kojoj se ne izražava ni pijetet prema stotinama umrlih od koronavirusa, a kamoli žaljenje zbog obiteljskog nasilja ili kritika prema nasilniku.

Sve to, kako bi rekao Alojz Tomašević, "nije strašno, to je normalno".