Bio je vikend, 5. listopada 1991. godine, kad je 17-godišnji Ivica došao kući s automatskom puškom. Pomalo sa strahopoštovanjem, stavio ju je na stol. Tata Ilija gledao ga je iznenađeno, širom otvorenih očiju.
POGLEDAJTE VIDEO
“Pa što je to Ivice? Što će to tebi? Pa ti ne znaš ni što je to ni kako se koristi”, povikao je tata sinu. Ivica se nije dao smesti. “To je automatska puška. Ne znam raditi s njom još sad, ali će mi pokazati Darko Kišurek. On zna. On je došao iz vojske i zna”, odgovorio je Ivica. Tati se srce steglo. “Pa rekao sam ti da ti ne možeš u vojsku, ti si premlad, nemaš još ni 18, i pojma nemaš ni o ratovanju ni o puškama”, pokušavao je uplašiti sina. Tata tad nije znao da Ivica u džepu već ima iskaznicu Hrvatske vojske i da već nekoliko mjeseci u tajnosti stražari po selu s lovačkom puškom u rukama. Ivica je bio jedan od nekolicine malodobnih mladića koji su se prijavili u obranu Antunovca još dok rat nije bio ni na pomolu, dok se o njemu samo potiho pričalo. Većina tih još golobradih mladića u ratu je ranjena, nestala ili ubijena.
Došao kući s puškom
Obitelj Lovrić u Antunovcu je živjela uobičajenim seoskim životom. Tata Ilija (79) radio je na željeznici, a supruga Anđa bila je domaćica i brinula se o četvero djece. Sin Ivica bio je jedini muški potomak i bio je najmlađi. Školovao se i pomagao mami na farmi kad je izbio rat. Svi njegovi prijatelji iz sela, vršnjaci, prijavili su se u noćne straže, koje su krenule još u lipnju 1991. Zapovjedništvo sela činilo je nekoliko iskusnih, starijih muškaraca, kojima je bilo jasno da će Antunovac imati problem na istočnom dijelu, jer im je tu susjedno selo Tenja, četničko leglo, a malo dalje također srpsko selo Silaš. Antunovac je bio prva linija obrane grada Osijeka.
- U listopadu su počela puškaranja oko sela, pala je pokoja granata. To su sve bila nekakva upozorenja. Kad mi je tog dana, 5. listopada, sin Ivica donio kući automatsku pušku, nisam ni slutio da ga tad vidim zadnji put. Tražio sam ga da me odveze u Osijek na posao, jer sam imao radnu obvezu. Radio sam na željeznici i taj dan sam morao putovati za Viroviticu. On me je odvezao i vratio se u selo. Idući dan prije podne počeo je napad na selo iz Tenje. Tenkovi su došli kroz kukuruze između Silaša i Tenje. Naši su bili na farmi Orlovnjak i kraj ‘bricina bunara’, koji je bio istureni položaj, na čistini, za odstrel. Baš tu je moj Ivica zadnji put viđen. Navodno je s još jednim pio vode na bunaru, a onda je počelo granatiranje i nastala je bježanija. Navodno je otrčao na farmu, da upozori druge. Tu mu se zapravo gubi svaki trag jer mi kasnije baš nitko nije znao reći što se s Ivicom dalje događalo - prisjeća se tog kobnog dana Ilija Lovrić.
Čekao ga satima
Za napad je saznao poslijepodne. Tad se vratio u selo, a svi njegovi, osim sina, bili su u podrumu.
- Kad mi je žena rekla da su naši dečki napadnuti na Orlovnjaku, da ih se puno nije vratilo, a nema ni Ivice, sledio sam se. Sjeo sam u auto i otišao na Orlovnjak. Počeo sam ga tražiti. Naši na položaju nisu mi dali da otiđem do tog bunara jer su tad tamo bili četnici. Bio sam očajan. Sjedio sam na položaju do jedan sat nakon ponoći. Hodao uokolo. Čekao Ivicu da se vrati. Dečki su se vraćali tijekom noći s raznih strana jer su se pogubili po poljima. Nadao sam se i njemu, ali nije došao. Ni taj dan ni iduće dane - rekao nam je tužno Ilija. Od tog je dana činio sve da dozna gdje mu je sin.
- Zet i ja smo išli na sve razmjene. Trebala je biti jedna razmjena na Bobotskom kanalu nedugo nakon tog napada. Nadao sam se da će tu dovesti Ivicu. No ta razmjena nije bila kakva je trebala biti, jer nisu doveli ljude koje smo mi tražili, nego su otišli u Antin i pohvatali ljude u njihovim kućama. I neka dva policajca iz Đakova. Čekao sam u MUP-u da dovedu ljude s razmjene. Jako sam se razočarao kad sam vidio da nema Ivice - kaže Ilija, koji je tijekom godina dobivao razne informacije o tome gdje mu je sin.
Nije imao ni uniformu
Rekli su mu da su ga neki muškarac i žena vojnim kamiončićem odvezli u školu u Tenju i tamo ga svezali žicom. Potom su ga tjerali da kopa sebi jamu, tamo su ga ubili i zakopali. A kasnije su iskopali njegove kosti i odnijeli dalje. Neki su rekli da je ubijen kraj kanala na Selešu i zakopan u voćnjaku.
- Sva sam ta mjesta obišao s istražiteljima, ali ništa nismo našli. Najviše me je razočarao jedan sumještanin čiji je sin bio zatočen s mojim Ivicom u Tenji. Znam da su bili zajedno, ali su tog dečka preko veze pustili te se vratio živ i zdrav u Antunovac. Kad sam njega i oca pitao zna li što se dogodilo s mojim Ivicom, nisu mi ništa htjeli reći jer su se bojali odmazde. Živio sam u nadi da će se Ivica vratiti, s obzirom na to da je mlad, igrao je nogomet sa Srbima iz Tenja. Mislio sam da će ga netko vidjeti, reći: ‘Pa pustite ga, on je mlad, što mi imamo protiv djece?’. On nije imao ni uniformu. Imao je moju željezničku uniformu, plavo odijelo, hlače tregerice i bluzu od željeznice. Ali je imao iskaznicu Garde. Možda ga je to stajalo života, kao i njegova prijatelja Darka Kišureka - kaže razočarano Ilija, čiji se sin vodio kao nestali pripadnik 106. brigade Hrvatske vojske.
Čak se i 2002. godine sudbina s njim poigrala.
Lagao da zna gdje mu je sin
- Imao sam nesretni duel s čovjekom koji je sa mnom svakodnevno pio kavu i znao je što mi se dogodilo sa sinom. On me je počeo maltretirati, nazivati, tražiti od mene 2000 eura ako hoću vidjeti sina. Rekao je da je na nekoj farmi u Somboru.
Prijavio sam ga policiji jer mu nisam vjerovao. Uhvaćen je i kažnjen za iznudu - priča Ilija dodajući kako roditelje nestalih mnogi žele tako navući na prijevaru.
On je predsjednik osječke Udruge nestalih i zatočenih branitelja Domovinskog rata već deset godina pa to jako dobro zna. Antunovac je pao 5. prosinca i iz njega je uspjela otići većina stanovnika. Svi oni vratili su se u svoje selo čim su mogli i obnovili ga. Jedan od preživjelih maloljetnih branitelja s Orlovnjaka, Ivan Anušić, sad je načelnik općine Antunovac. Prvo što je učinio kad su se vratili bilo je podignuti spomenik za prijatelje, sumještane, suborce... Taj spomenik stoji na mjestu gdje je nestao Ivica Lovrić, ali i još nekolicina Antunovčana.