Još nemamo vodu u stambenom kontejneru. Po vodu idemo preko ceste kantom na pipu ispred naše kuće koja je u potresu potpuno uništena, kaže nam Stjepan Batinić (49) iz Strašnika kraj Petrinje.
Kući popucali temelji
On i supruga Maja (36) te kćerkice Anamaria (9) i Andrea (10) privikavaju se na novi način života u stambenom kontejneru. Govore da je njihova obiteljska kuća stara, građena na starinski način, rat je “preživjela” i nakon njega je bio obnavljan samo krov.
No tijekom razornog potresa, čiji je epicentar bio u njihovu selu, na kući su im popucali temelji, kao i nosivi zidovi koji samo što ne padnu. Tijekom potresa spašavali su živu glavu.
Maja i Stjepan istrčali su iz dnevnog boravka u kojem se netom nakon toga srušio veliki ormar. Maja je uspjela uzeti u naručje svoje djevojčice i iznijeti ih iz kuće. U hodniku ih je okrznuo i udario ormar koji se rušio.
Pogledajte video. Rupe gutaju Mečenčane
Ostali na cesti
Nakon što su spasili gole živote ostali su na cesti bez ičega. Nakon potresa im je osiguran kontejner, svakoga dana dobivaju tople obroke. Sad u privremenom domu imaju sve osnovno za život, osim vode.
- Kod nas je najveći problem što bismo vodu morali provesti ispod ceste, a to je puno više posla. Zvali smo Vodovod u Petrinji, rekli su nam da su nas zapisali, imaju premalo ljudi, vjerojatno će doći kad dođemo na red, nismo sami u tome - Stjepan se trudi ostati optimističan. Priznaje kako bi bilo mnogo lakše da imaju vodu u kontejneru, no dotad se snalaze kako znaju i umiju.
- Kod susjeda se tuširamo, peremo veš, a posuđe peremo u kontejneru u lavoru. Malo je kompliciranije, no nije to toliko strašno - kažu supružnici.
Radili slastice, sad sve stoji
Batinići su zadovoljni što, dok čekaju obnovu kuće, imaju kakav-takav privremeni dom, koji su vrlo dobro prihvatile i njihove dvije kćeri.
Tijekom razornog potresa mnogi su ljudi ostali bez svojih domova, a time i bez osnovnih uvjeta za život. Četrdesetak dana nakon potresa pri obilasku pogođenog područja u Petrinji, Glini, Sisku i okolnim naseljima od mještana doznajemo da se još radi na njihovu zbrinjavanju.
Nakon prvotnih privremenih smještaja u kamp-kućicama ili kontejnerima bez sanitarnog čvora, posljednjih desetak dana dobivaju nove stambene kontejnere sa sanitarnim čvorom.
Mještani nam govore da su si sami spajali dovod vode i odvodnju. Da nisu, do danas ih ne bi ni imali. No tamo gdje je to nemoguće bez intervencije nadležnih službi još nemaju vode.
Tuširaju se kod susjeda
- Od svih službi jedino je Elektra odmah reagirala i spojila nam kontejner na struju, drugo se sve teško rješava, odnosno nikako se ne rješava. Otkad su volonteri otišli, sve je stalo. Ne znam što se čeka, no sve je stalo - ogorčeno je kazala mještanka Gline čija je obiteljska kuća u potresu teško oštećena i privremeno je neuporabljiva, te sa suprugom i troje djece stanuje u kontejneru pokraj kuće.
Govori da je najveći problem što ne mogu početi raditi. Bave se slastičarstvom i prijevozom. Uz pandemiju, posao im je sada dotukao potres.
- Prijevoze do škole ne vršimo jer nastave nema, nedavno smo angažirani na prijevozu dostave toplih obroka, a proizvodna slastičarska prostorija kraj kuće uništena je u potresu. Sad je i poplavljena jer smo uklanjali urušenu pušnicu nad njome i dimnjak. Nadala sam se da bi se do 1. ožujka mogla sanirati i da ćemo pokrenuti proizvodnju, no od toga očito za sada ništa. Već desetak dana zovem da nam se donira materijal za sanaciju krovišta, no govore mi da nema ni materijala ni radnika. Naučeni smo svakodnevno raditi po 15 sati, a sad sve stoji. Najgore je što ne znamo smijemo li sami pokušati sanirati ili ne - ogorčena je Glinjanka.
Tročlana obitelj Jurišić iz Gline, kojoj je potres uništio kuću, smjestila se u dvorištu u stambenom kontejneru, kao i njihovi rođaci.
Do prije tjedan dana živjeli su u kamp-kućici. Novi kontejner ima sanitarni čvor, no niti oni još nemaju priključenu vodu, pa se snalaze na razne načine.
- Sami smo kontejner spojili cijevima na sanitarni čvor, s krova kontejnera u bačvu sakupljamo kišnicu, koju koristimo za zalijevanje sanitarija te pranje posuđa i veša. U Crvenom križu dobijemo flaširanu vodu, koju koristimo za piće. Vodu ne mogu spojiti jer mi je pukla glavna cijev i ventil, pa vodu ne smijem ni puštati jer odmah izbija van. Struju sam spojio. Kuhati ne možemo jer je kuhalo plinsko, kao i grijanje, koje se spaja na gradski plin. Ne usudim se spajati ga na plinsku bocu jer su kazali da se to ne smije, pa odlazimo po tople obroke u Banovac, a grijemo se grijalicom. Supruga pere veš na ruke kišnicom, a tuširamo se vodom ugrijanom u kuhalu. Teško je, ali nisam jedini koji se nalazi u takvoj situaciji, puno nas je - govori nam Marko (30), koji u kontejneru stanuje sa suprugom Danijelom (24) i sinom Markom (6).
Pohvaljuje Crveni križ jer im osiguravaju hranu i vodu te sve ostalo što im je potrebno.
U Majskim Poljanama, naselju kraj Gline koje je teško stradalo u potresu i u kojem je tijekom razornog potresa poginulo čak petero ljudi, ni inače nemaju vodu iz vodovoda nego se vodom opskrbljuju iz bunara kraj kuća. Umirovljenog branitelja Vladimira Kukolja (66) zatekli smo dok je u dvorištu ispred kontejnera prao posuđe crijevom priključenim na bunar. Živi sam, kuća mu je u potresu teško oštećena, nije sigurna, pa već mjesec dana stanuje u kontejneru bez sanitarnog čvora. U dvorištu mu je postavljen i kemijski WC. Prvih desetak dana nakon potresa spavao je u autu, kao i većina sumještana.
- Inače cijelo selo nema vodovod, sve ide preko bunara. U potresu mi se u bunaru raspao hidrofor. Ne znam što će biti, kuća mi je sva popucala, no sumnjam da će to biti riješeno ove godine. Teško je, nije lako, no na sve se priviknemo. Pomirio sam se sa situacijom, bit će kako bude. U ratu je bilo teško, ali ovo je čista katastrofa. U bunar sam postavio pumpu, koju po potrebi uključim, a vodu iz njega koristim samo za sanitarije, pranje posuđa i veša, za piće nije. Pijem flaširanu vodu, a hranu dobivamo - govori nam Vladimir i dodaje da mu kuća nije sigurna, u njoj se razletjela tuš kabina, pa se Vladimir ne usudi tuširati se u kupaonici.
- Ovdje se malo operem iz lavora, a na tuširanje odlazim jednom tjedno u Topusko. Struje imam, no ne znam što će biti, obećali su nam pokriti troškove još cijeli treći mjesec, a što će biti dalje, ne znam. Struja je skupa, previše vuku ovi grijači - zabrinut je Vladimir, kojem ove teške dane krati njegov vjerni prijatelj, hrvatski ovčar Hos.
Vladimirova susjeda govori da su nakon mjesec dana napokon dobili kontejner sa sanitarnim čvorom. Prije toga su ona, suprug i kći živjeli u kontejneru bez WC-a i tuša, no na novi kontejner još nemaju priključenu vodu.
- Bit će voda, kažu da se malo strpimo, no nema nikoga. Već smo četrdeset dana bez vode. Teško je. Po vodu za piće i kuhanje idemo u grad, a s kanistrima idemo na izvor po vodu za pranje posuđa i veša. Zvali smo Općinu da nam priključe vodu, no govore da nismo mi jedini. Vani perem posuđe u lavoru, a tuširamo se kod susjeda - ogorčena je mještanka Majskih Poljana.