Ruka me nikad poslije nije boljela, a ne boli me ni danas. Čak mi ni promjena vremena ne smeta. Od nesreće nisam imao baš nikakvih problema, ispričao nam je Josip Gregurić (58).
POGLEDAJTE VIDEO:
Početkom lipnja prije 13 godina Josip je posjetio roditelje u selu Gojlo nedaleko od Kutine. Tjedan dana prije toga vratio se iz Sirije, gdje je radio na naftnim bušotinama. U obiteljskoj kući u Gojlu planirao je s prijateljima i roditeljima proslaviti povratak nakon tri mjeseca izbivanja zbog posla.
- Bilo je subota, oko deset sati. Pilio sam drva i vidio da je ispod cirkulara ostalo malo piljevine - rekao je Josip.
Odlučio je očistiti piljevinu. Nosio je teške radne rukavice. Pila je uhvatila njegovu rukavicu i odrezala mu šaku.
- Uvijek svima pametujem kako moraju biti oprezni pri rukovanju pilom i paziti. Tad mi se to obilo o glavu. Kad sam vidio što se desilo, samo sam rekao: ‘Ode ruka’ - prisjeća se Josip. Dodao je kako mu krv zapravo uopće nije curila. Ostao je pribran i podvezao ruku kabelom za peglu. To je naučio tijekom rata, kad je bio pripadnik 144. gardijske brigade u Dubrovniku. S prijateljem je odmah krenuo prema Kutini. Na putu su nazvali Hitnu pomoć, koja ih je spremna čekala u bolnici. Na cesti je bila gužva, pa su neko vrijeme, kako bi brže stigli, čak vozili po pločniku. U Kutini je dobio cjepivo protiv tetanusa i injekciju protiv bolova.
- Doktori su mi podvezali ruku. Šaku smo stavili u posudu s fiziološkom otopinom i odmah se zaputili prema KB-u Dubrava.Plastični kirurg Srećko Budi tad je bio dežuran. Moj doktor iz Kutine ga je poznavao, pa ga je odmah nazvao, te me Budi spreman čekao u Zagrebu - rekao je Josip i istaknuo kako ga zbog velikog šoka u kojem se našao zapravo ništa nije boljelo.
Operacija je počela u podne istog dana. Trajala je dvanaest sati. Sljedeće jutro probudio se u pola 8 na odjelu bolnice. Nije mu bila muka i ponovno ga ništa nije boljelo.
- Bio sam oduševljen jer sam shvatio da mogu micati vrhove prstiju. Doktor Budi je stvarno čarobnjak, fenomenalno mi je spojio šaku. Kasnije smo se sprijateljili, a i danas se čujemo - rekao je Josip.
Nakon operacije oporavak je trajao 18 mjeseci. Svaki dan Josip je po četiri sata bio u bolnici i vježbao, a to je radio i doma.
- Najgora mi je bila okolina. Oni su me tetošili i nisu mi dali ništa da radim iako je doktor rekao da moram vježbati - priznao je Josip. Poslije nesreće šaka mu je postala hipersenzitivna. Hladno i toplo osjetio je intenzivnije od drugih. To je zbog živaca, koji su bili novi i tek rasli, a velika osjetljivost živaca šake ostala mu je i danas. Ubrzo se vratio na posao u Inu. U dogovoru sa šeficom svaki je dan tijekom radnog vremena po četiri sata primao terapiju. Dvije godine trebalo mu je za potpuni oporavak. Ipak, nakon toga je predano nastavio vježbati s lopticama, koje je stiskao i tako jačao šaku. Od nesreće se, kako navodi, za njega ništa nije promijenilo.
- Radim kompletnu poljoprivredu, a imam posla i u vinogradu i sa životinjama. Osjećam se kao da se ništa nije promijenilo - zaključio je.