Zijah Sokolović (63), autor i redatelj, danas se to slobodno može reći, legendarnih predstava “Glumac... je glumac... je glumac...” i “CABAres CABArei” omiljen je među publikom gotovo puna tri desetljeća. Ovih dana igra maestralnu ulogu u predstavi “Pokojnik” na Malom Brijunu u kojoj svojom jedinstvenom scenskom pojavom publiku tjera na smijeh i suze. Čovjek bez dlake na jeziku svijetu, kaže, ima još mnogo toga reći…
Express: Kada govorimo o predstavi ‘Pokojnik’, govorimo li o svojevrsnoj važnosti izvođenja jer je Nušićev tekst aktualan možda danas više nego ikad?
Nušić u svom ‘Pokojniku’ traži da živom čovjeku vrati njegov izbrisani život, oduzeto imanje, uprljana čast, ukradena titula. Nije li to predstava o nama samima? Nismo li mi, ipak, živi ‘pokojnici’, koji samo dišu prljavštinu politike, smrad kapitala i smrdljivi znoj stranačkih zajapurenih članova u njihovu ‘biti ili ne biti?’ Dakle, to je realnost koja traje stotinama godina. Tako je potrebno da kazalište progovori o tom ciklusu, o tom trajanju, o tom ustrajavanju ljudskog zla.
Express: Nakon desetljeća provedenih u kazalištu, kao glumac, pisac, redatelj, profesor... Što je danas za vas osobno glumački izazov?
To je posljednji pokušaj da ‘živi’ čovjek pokuša, ne da promijeni svijet, ne da učini da bude ljepši nego da pokaže na užasnu realnost čovjekove pohlepe koja se jedino vidi iz prostora umjetnosti, prostora kazališta! Ako se glumac skloni ili nestane i ne bude se pojavljivao u ‘praznom prostoru’, vikao, plakao, smijao se, govorio, pjevao, onda će ‘praznim prostorom’ zavladati političari, bankari, vjerski službenici, poreznici, lopovi, prevaranti, budale, generali i primitivci kojima ćemo na kraju ‘popušiti’!
Express: Kako je počeo vaš glumački put?
Ako glumački put ima svoj početak, onda ima i kraj, a ja u to ne vjerujem! Samo znam da traje ‘sad’ i da je oduvijek ‘sad’, i zato se glumačka igra ne može ponoviti. Ja sam samo nastavio ono što je neki čovjek kao glumac, prije mene, održavao u trajanju.
>>> Cijeli intervju pročitajte u Expressu