Mediji svako malo izvještavaju o sve izraženijem trendu izlaska ili napuštanja Crkve u Njemačkoj i Austriji. Ako se usporede statistički podaci posljednjih desetak godina, lako se može primijetiti da je iz Evangeličke i Katoličke crkve prošle godine (2020.) istupilo manje ljudi nego prijašnjih godina. To je nekakva utješna vijest. Loša je vijest za ove velike Crkve da su brojke i dalje jako visoke te da se jedan veći val napuštanja tek očekuje nakon završetka ove pandemije. Iako su mnogi uvjereni kako je sve to zbog obaveznog crkvenog poreza ili doprinosa, uzroci su mnogo dublji. Prošle godine sam sudjelovao u austrijskom projektu “Pastoralna inicijativa”, u sklopu kojeg smo imali priliku razgovarati s ljudima koji su službeno istupili iz Katoličke crkve. Iz telefonskih razgovora s više od tisuću ljudi iskristalizirala su se četiri tipa “ispisanih”: A. oni koji su se na taj čin odlučili iz protesta, B. oni koji su izgubili povjerenje u Crkvu, C. oni koji su se osjetili povrijeđenima od strane službenih predstavnika Crkve, D. oni koji su davno izgubili osjećaj za Crkvu te za koje je službeni ispis bio samo stvar formalnosti. Slušajući sa strane višesatne razgovore s ljudima koji su iz raznih razloga konačno odlučili napustiti Crkvu stekao sam dojam kako je većinom riječ o ženama, i to povrijeđenim ženama.