Zvuči nevjerojatno, ali da, zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište u studenom 2019. godine raspisalo je Natječaj za suvremeni dramski tekst nakon pauze od punih 50 godina. Na natječaj je pristiglo 166 dramskih tekstova, a pobijedila je drama “Gdje se kupuju nježnosti” Monike Herceg. I ta pobjeda skoro i nije iznenađenje jer glas mlade nagrađivane pjesnikinje Herceg osvaja rijetkom ekspresivnošću, spojem fragilnog i moćnog, metaforičkog i konkretnog. Iako joj je to prva drama koju je napisala, Herceg je u tkivu teksta fantastično naglasila ideju jezika, kojim se istodobno može stvoriti dramska situacija i sačuvati visoka poetičnost. Ukratko, drama “Gdje se kupuju nježnosti” emocionalna je bomba za čitatelje i izazov za dramsko uprizorenje

. Bit će to, čini se, pogotovo tako za izvođačice koje igraju “trojedno” žensko lice. Lana Barić, Jadranka Đokić i Daria Lorenci Flatz igraju istu, glavnu protagonisticu drame, u različitim situacijama jednakog ishodišta, u nekom protupomaku između naslijeđenih i prezentnih obiteljskih trauma kroz ženski fokus. O čemu govori drama? O “borbi i za goli život i za ljubav” svakako, kako je kriptično rekla autorica. Kako će je, međutim, uprizoriti Rene Medvešek, bit će posebno zanimljivo. Kako će “meka” medvešekovska redateljska ruka sudjelovati s jakim, prgavo samosvojnim tekstom Hercegove, suspens je za sve sudionike predstave jer su probe tek počele, a premijera je planirana za sam kraj prosinca. Dakle, proces uspostavljanja lika i uloge, ta dihotomija o kojoj je teško govoriti, a najzavodljivija je upravo u početku procesa, prva je točka s koje pokrećemo razgovor s dramskom prvakinjom zagrebačkog HNK Darijom Lorenci Flatz. Srećemo se u gradu, ona dolazi hektično kao i uvijek između svakodnevnih obaveza, unatoč tome vedra. Pitamo za njen prvi susret s tekstom drame, prvu čitateljsku impresiju.

“Prvi sam put tekst drame čitala doma i bilo mi je teško pročitati do kraja. Bio mi je emocionalno uznemirujući. Podsjetio me na proces razgovora na terapiji, imam iskustvo terapija, a ova drama u meni je potaknula ta vrlo osjetljiva mjesta. Na prvoj čitaćoj probi mi se, međutim, jako svidio čisti tekst jer sam nekako uspjela sebe izmaknuti iz prvog plana - što mi je inače teško. Tekst je jedinstven u spoju dramskog i poetskog, a uspijeva biti direktan. Poezija koju možeš igrati, to mi se baš svidjelo”, kaže Lorenci Flatz i u dahu dopunjuje da se kao glumica može, naravno, profesionalno postaviti prema materijalu, ali ju je ova drama zatekla…

“Nema tu racionalnog objašnjenja, ali sam se na probi, pred kraj drame, jedva suzdržala da se pred svima ne rasplačem.

Uh, jedva, da ne ispadnem kao netko tko ‘traži pažnju’ na probi, ali tekst je u meni tako detonirao”, govori glumica, pretpostavljamo da misli na posljednji dio drame pod naslovom “Nestvarna djevojčica”, prema naslovu zbirke Marije Čudine, kojoj Herceg, poput mnogih drugih pjesnikinja koje voli, daje suptilnu autorsku pažnju u najemotivnijem dijelu drame. A teško pitanje: o čemu, onda, govori drama? “Akcent teme Monikine drame je u pokušaju da se rasvijetli ono što se u prošlosti dogodilo, ono što nas je obilježilo kroz neku traumu. Ovo je drama o boli. O tome kako smo mi, kao nečija djeca, u rukama onih koji za nas donose odluke. Opasan je zadatak biti roditelj, taj netko tko nas je donio na svijet može biti posve nespreman za taj zadatak da vlastito dijete vidi kao ravnopravno biće. Kad smo najranjiviji, uvijek postoji netko s kime smo vezani po sili i (ne)pravdi prirode. Mi smo, kao već odrasla djeca vlastitih roditelja, u tom odnosu nemoćno vezani, obvezani. Bol je posljedica tog odnosa, razarajuća i katarzična istodobno. Radi se o tome da moramo, na neki način, ‘radom na sebi’ naći načina da iscijelimo tu bol. Mislim da drama govori o tome, o pokušaju (samo)iscjeljivanja. Istodobno, to je drama o razlici odnosa među ženama u manjim sredinama, na periferiji, o njihovoj žudnji za slobodom… Ali tek ostaje vidjeti kako će redatelj u konačnici povezati koncept podjele tri glumice na jedno lice, u želji da se dobije poetička i psihološka slojevitost protagonistice”, objašnjava Daria Lorenci Flatz. Riječ je o transgeneracijskom problemu nerazumijevanja žena u obitelji, poznatom na ovim prostorima… I nije stereotip nego uvijek jednaka potreba da se izađe iz tog začaranoga kruga? U posljednje vrijeme se često i izravno, u domaćoj literaturi, na filmu i u teatru progovara iz ženskoga kuta: došlo je, kumulativno, do “generacijskog momenta” da se govori najglasnije? Riječ je o nekoj konstelaciji, udarcu u trbuh domaćeg mentaliteta, tek sad primjećujemo ono što je “oduvijek tu”? “Sigurno je da se konačno, evolucijski, stvari počinju pomicati u pravom smjeru. Put je prema dobrobiti žene, u onom najiskrenijem značenju te riječi”, kaže Lorenci Flatz.

“A jednom kad se pokrenu emancipatorne mijene, sinkrone su u cijelom svijetu. Da, pokrene se tektonika i promjene nisu brze, ali ih primjećujemo. U svijetu je još jaka podzastupljenost žena u, recimo, filmskoj industriji: ali se te stvari ubrzano mijenjaju, i kod nas. I u teatru podjela na ‘slabe i jake’ žene nije više aktualna, odlazi fama o ženi kao estetičkom ukrasu. ‘Žena, majka, kraljica, kurva, domaćica, starica’: e taj film se izlizao”, kaže glumica, kojoj su teatar i film ravnopravno važni mediji.

“Recimo, u mladosti su me oblikovali ‘muški filmovi’, kao i većinu moje generacije, jer su takvi naslovi prevladavali”, nastavlja ona. “A duboke promjene su, čini mi se, počele već 1970-ih i početkom 1980-ih kad u umjetnički jezik filma i teatra, u američkom filmu postvijetnamskog razdoblja, ali i u Europi, ulazi psihoterapija kao tema i metoda, psihoterapija dobiva pravo građanske javnosti. Woody Allen jednom otvori vrata za sve, pa kako i kad tko shvati...”, uz smijeh će naša sugovornica. Pa kako se i kad kod nas to dogodilo, u umjetničkom jeziku? “Pa kod nas je to postalo moguće kad je domaći svećenik prestao biti jedini pojam duhovnog radnika. Kad su u društvu ojačali glasovi koji su počeli zahtijevati pravo na vlastitu istinu, pravo na izlječenje od trauma i PTSP-a kroz različite vrste terapija ili javnog angažmana. Odnos s majkom? Alfa i omega svakog terapijskog razgovora. Kroz promišljanje tog odnosa žene probijaju patrijarhalnu podlogu i saznavaju ono što u svom biću naslućuju: taloge prešućivanja, zanemarivanja, osvećivanja. Ne govorim, naravno, ništa novo, cijela je povijest žena time opterećena. Ali sad se o tome izravno govori”, kaže Lorenci Flatz. 

Cijeli tekst pročitajte u novom Expressu koji je na kioscima od petka 11. prosinca