U utorak je u tekstu pod naslovom: “Pišu o Titu i hodaju za život, ali ne brinu za oboljelu djecu” Tomislav Klauški optužio sisačkog biskupa Vladu Košića, saborske zastupnike Hasanbegovića i Esih, više od 25 000 ljudi u Zagrebu i 10 000 ljudi u Splitu koji su prije mjesec dana hodali za život, obitelji i Hrvatsku, oko milijun i pol ljudi u Hrvatskoj koji su dio raznih molitvenih skupina Katoličke Crkve te hrvatske branitelje i mene – da se “nismo oglasili” za 7 bolesne djece iz Klaićeve te da nas sve “nije briga” za bolesnu djecu. Da, za nebrigu za bolesnu i gladnu djecu optužuje i Kaptol. Tu, pretpostavljam, misli na 16 hrvatskih biskupa i nadbiskupa, oko 3.000 svećenika koji brinu o više od 1.500 župa te više od 4.000 redovnika i redovnica.

Neću ovdje analizirati apsurdnost ovakvih optužbi protiv milijuna konkretnih osoba o kojima Klauški ne zna ništa – pa niti to što konkretno rade za bolesnu i gladnu djecu. Niti ću dokazivati da je za nebrigu optužio upravo one od kojih su mnogi svaki dan na prvoj liniji brige za bolesne i gladne – od djece do staraca. 

Neću ovdje detaljno razlagati sve dobro koje potrebitima čini Vlado Košić, biskup najmlađe i najsiromašnije hrvatske biskupije, na primjer o Zakladi koju je osnovao za stipendiranje siromašnih studenata svoje biskupije. Neću podsjećati niti na medijski pogrom – laži, uvrede I napade kojima je bio izložen Zlatko Hasanbegović upravo zato što je, barem na kratko, zaustavio isisavanje novaca iz državnog proračuna za razne udruge i medije koji dijele svjetonazor gospodina Klauškog, niti na više od milijardu kuna koja se svake godine iz proračuna troši na udruge koje su u četvrtak branile lik i djela komunističkog zločinca, ubojice i mučitelja djece, trudnica i odraslih – Tita.
Neću ovdje govoriti u ime svih ljudi u Hrvatskoj koje je Klauški nemilosrdno oblatio, huškajući javnost na njih, jer ne znam dovoljno o mnogobrojnim dobrim djelima koja, sigurna sam, čine. Ograničit ću se na sebe. Jer znam koga ja pomažem, do koga je meni stalo i dobro znam mogu li učiniti i više od onoga što činim.

Kao prvo, nije istina da se nisam oglasila za djecu iz Klaićeve. S partnerskom udrugom pokrenuli smo peticiju Vladi i Ministarstvu zdravstva koju je potpisalo oko 13.000 ljudi, informirali smo naše podupiratelje nizom članaka na našem portalu Narod.hr te ih potaknuli da se uključe u potpisivanje peticije. Drago mi je da su naši napori, kao i napori mnogih drugih ljudi urodili plodom. Jako je loše da Vlada nalazi novac za lijekove za koje očito procjenjuje da ih treba platiti – tek nakon pritiska javnosti.

Isto tako, nije istina da se “ne brinem” o gladnoj djeci. Istina je da moj suprug i ja na razne načine pomažemo gladne. Na primjer, kroz međunarodnu udrugu Mary’s Meals financirali smo otvaranje školskih kuhinja u Malaviju, Beninu i Liberiji te svake godine plaćamo jedan obrok dnevno u školi za više od 700 djece u najsiromašnijim zemljama svijeta, godinama redovito doniramo sredstva sestrama Majke Tereze – za javnu kuhinju i pružanje pomoći najsiromašnijim obiteljima u Zagrebu, a kroz dvije zaklade financiramo više srednjoškolaca i studenata čije obitelji ih, zbog teškog imovinskog statusa, ne bi mogle nastaviti školovati.

Klauški kaže da ne činim dovoljno. I slažem se. Ne činim. Ne samo da ne činim dovoljno za gladne, bolesne, siromašne – ne izdvajam dovoljno vremena, ljubavi, pa i novaca niti za moje roditelje, svekrvu, za moja tri brata i dvije sestre, šogore i šogorice, mojih 30 nećaka i nećakinja, za naše kumove, kumčad, za moje prijateljice iz mladosti s teško bolesnom djecom, za prijatelje, zaposlenike u našoj firmi, suradnike i volontere U ime obitelji. Ne pomažem dovoljno žene koje trpe različite vrste nepravdi, profesore koji nam se javljaju za pomoć, branitelje koji su žrtvovali svoje zdravlje I bili spremni žrtvovati svoje živote za obranu Hrvatske, a danas se moraju nositi sa stalnim uvredama, nepravdom i nepriznavanjem njihovog doprinosa, ne činim dovoljno niti za projekte za mlade i djecu, nezaposlene, za mlade obitelji koje traže konkretne smjernice za odgoj svoje djece, za kulturne projekte na kojima entuzijasti rade već godinama. Ne činim dovoljni niti za muškarca koji je moj najbolji prijatelj i ljubav mog života. Niti za četiri sina koja sam mu rodila. Moja je lista onih i onoga kojima ne dajem što ih ide, ne pomažem, nisam tu za njih mnogo duža od liste Tomislava Klauškog. I na nju me ne treba podsjećati komentator 24 sata. Svaku večer prođem taj dugi popis onoga što nisam učinila i svako ga jutro ispočetka nastojim skratiti.

I da je Tomislav Klauški netko tko me na sve te moje propuste i nedovoljno zalaganje za dobro podsjeća iz želje da budem i postajem što bolja osoba – rekla bih mu – hvala. Ali nije. Tomislav Klauški optužio je za nebrigu o bolesnoj i gladnoj djeci one koje ne voli, zato što ih ne voli.

Umjesto da neistomišljenike proziva jer su sudjelovali u Hodu za život, zalažu se za razotkrivanje istine o Titu i postizanje pravde za žrtve lijevog totalitarizma, zato što su glasali za zaštitu braka kao zajednice žene i muškarca, zato što su za neradnu nedjelju za trgovkinje ili za promjenu izbornog sustava, jer su branitelji, dio molitvene zajednice, svećenik ili redovnica – Klauški izmišlja da se svi oni, svi mi, ne brinemo za bolesnu i gladnu djecu – pa nas on, zato napada.

Malo je toga ružnije za vidjeti od muškarca koji djecu iskorištava za svoje osobne obračune. A što reći o muškarcu koji za napad na neistomišljenike iskorištava – bolesnu djecu?

Dr. Željka Markić