Osnovni ljudski nagon je onaj za preživljavanjem. No ponekad je patnja velika, bolovi neizdrživi, bolest neizlječiva i eutanazija postaje poželjna opcija. Prevlada želja za dostojanstvenom smrću. Želja da se okonča život jer on je postao samo mučenje. Eutanazija, milosrdno ubojstvo ili ubojstvo iz samilosti još uvijek izaziva kontroverze postavljajući pitanje postoji li pravo na smrt? Na današnji dan prije 15 godina Nizozemska je postala prva zemlja koja je legalizirala eutanaziju. U Europskoj uniji legalna je još u Belgiji i Luksemburgu.
Donosimo vam potresne priče koje slamaju srce jer neki ljudi više muku nisu mogli izdržati. Često su im pomagali oni koji njihovu patnju više nisu mogli gledati..
Popio cijanid otopljen u vodi
Španjolac Ramon Sampredo je u ožujku 1968. godine bio 25-godišnji mladić sa svjetlom budućnosti, zaručnicom, uhodanim poslom kao ribar... Svemu tome je došao kraj nakon pada u more koji je uzrokovao povredu kralježnice te potpunu paralizu od vrata nadolje. Odlučio je da želi umrijeti 1993. unatoč aktivnom duhu, bavljenju poezijom, čitanju knjiga. Čak je pisao i parlamentu u nadi da će mu odobriti pomoć pri eutanaziji koju nije mogao sam obaviti rekavši da ima "živu glavu na mrtvom tijelu", a pisao je držeći olovku u ustima. Nije našao pomoć, budući da je predviđena kazna za to u Španjolskoj 20 godina zatvora.
U svom je naumu uspio tek u siječnju 1998. kada je na slamku uz pomoć nepoznatog počinitelja popio cijanid otopljen u vodi te je umro u miru u dobi od 55 godina. Taj je slučaj privukao veliku pozornost javnosti, a po njemu je snimljen i film nominiran za Oscara, The Sea Inside:
Dostojanstvena smrt?
Francuskinja Chantal Sebire je bila umirovljena profesorica i majka troje djece koja je oboljela od rijetke vrste raka - estesioneuroblastoma. Taj oblik raka pogađa nosnu šupljinu, širi se licem te ga unakazuje, a izaziva sljepoću te gubitak osjeta okusa i njuha, a potom i smrt širenjem na mozak.
Sebire je bila svjesna kako će proći mjeseci, pa i godine u velikoj patnji i s grotesknim izgledom prije nego umre, jer se njezino lice u potpunosti izobličilo. Tražila je od suda 2008. dopuštenje za asistenciju u samoubojstvu - navela je razloge nesnosnih bolova, ljudi koji bulje u nju, djece koja je se boje, no sud je odbio. Francuski je zakon iz 2005. zabranio aktivnu pomoć liječnika u samoubojstvu, no dopušta uskraćivanje tretmana terminalno bolesnim pacijentima.
Dva dana nakon sudske odluke, Chantal je pronađena mrtva u svome domu nakon predoziranja lijekom koji se u Švicarskoj koristi za eutanaziju.
Umrla okružena obitelji
Brittany Maynard je imala samo 29 godina kada je saznala da će umrijeti - dijagnoza je bila maligni tumor mozga koji joj ostavlja šest mjeseci života. Tumor je bio neizlječiv, a zračenje bi joj tek neznatno produljilo život. Nije željela umrijeti bolno i polako dok ju njezini voljeni gledaju kako umire. Naime, bila je udata tek godinu dana i željela je osnovati obitelj, a njezin joj je muž bio potpora u svemu što odluči.
Preselili su se iz Kalifornije u Oregon gdje je dopuštena asistencija u samoubojstvu. Zahvaljujući donacijama ljudi, Brittany je prije svoje smrti ispunila sve želje koje je imala, a uključivale su posjetu Aljasci te Yellowstone Nacionalnom parku.
Umrla je 1. studenog 2014., dva dana nakon suprugovog rođendana, okružena svojom obitelji. Razne vjerske grupe protivile su se njezinoj odluci i dopuštenju države.
Belgijski liječnici eutanazirali blizance
Jednojajčane blizance (45) iz Antwerpa koji su rođeni gluhi, liječnici u Belgiji su 2013. godine eutanazirali nakon što su otkrili da će uskoro gotovo potpuno oslijepiti. Braća su sama zatražila eutanaziju jer nisu mogli podnijeti mogućnost da nakon cijelog života provedenog zajedno jedan drugog više nikada ne vide. Liječnici su ih eutanazirali smrtonosnom injekcijom u Sveučilišnoj bolnici Bruxelles u Jetti.
Belgijski zakoni dopuštaju eutanaziju ukoliko pacijenti jasno izraze želju i pate od nepodnošljive boli, uz detaljnu procjenu liječnika. Belgija je druga država u svijetu nakon Nizozemske koja je legalizirala eutanaziju no samo za starije od 18 godina.
Nije više mogao gledati patnju kćeri
Najpoznatiji slučaj eutanazije u Hrvatskoj dogodio se prije četiri i pol godine u Sisku. Naime, Joso Gregurić(60), otac koji je iz milosrđa ubio svoju kćer Marijanu u listopadu 2012., osuđen je u lipnju 2013. na dvije godine zatvora, odnosno na djelomičnu uvjetnu osudu. Gregurić je ubio svoju kćer tako što joj je kroz sondu za hranjenje dao neutvrđenu količinu tableta, te joj prerezao krvne žile. Marijana je nakon operacije tumora na mozgu ostala nepokretna. Njezin otac rekao je kako više nije mogao gledati muke svoje kćeri.
Sutkinja je u obrazloženju rekla da je osuđen na najmanju moguću kaznu jer je, naglasila je, njegova nesretna kći Marijana tri godine vegetirala i da je u ovom slučaju riječ o velikoj obiteljskoj tragediji.
No kako hrvatski zakoni ne poznaju ubojstvo iz milosrđa nemoguće je bilo izbjeći kaznu zbog počinjenja ubojstva.