Ti koji su preživjeli rekli su da je moj otac pretrpio strašne muke. Zlostavljali su ga zbog mojega brata, tjerali ga da pije i liže ‘hrvatsku krv’, krv koja je tekla iz rana i ozljeda drugih koje su mučili u logoru u Trpinji, započinje stravičnu priču Kata Lozančić (60).

POGLEDAJTE VIDEO:

Ova Vukovarka sestra je pokojnog vukovarskog heroja Marka Babića. Kad se u Vukovaru zakuhao rat, u susjednoj Trpinji već je postojao logor u koji su četnici dovodili sve koje su zarobili. U centru sela danima su ljude mučili i ponižavali u jednom velikom skladištu.

- Četnici su 14. rujna 1991. ušli u dio grada u kojem su živjeli i moji roditelji, Stipo i Iva Babić. Posebno su okrutni bili prema mojem ocu Stipi jer su znali da je njegov sin, a moj brat Marko, jedan od heroja obrane Trpinjske ceste, jedan od zapovjednika i branitelj koji je uništio puno neprijateljskih tenkova. Nekoliko je ljudi preživjelo ta mučenja u Trpinji i oni su mi ispričali što je sve moj otac morao istrpjeti zbog svojeg sina. Ti koji su preživjeli izašli su iz logora nakon tri mjeseca. Četnici su ih poslali pješice preko minskih polja, iz kojih su pukim slučajem izašli živi. Moji roditelji nisu imali tu sreću. Ubijeni su, pokopali su ih tko zna gdje, prebacivali kosti nekoliko puta i nikad nismo uspjeli saznati ni za jedno tijelo - priča ova Vukovarka.

Njezina majka, kaže, bila je dijabetičarka, a u logoru je preživjela zahvaljujući medicinskoj sestri koja joj je davala inzulin. Roditelje je posljednji put vidjela u kolovozu 1991.godine, kad je s djecom odlazila iz Vukovara.

- Odvela sam djecu na sigurno, ali nisam imala mira. Vratila sam se u Vukovar po roditelje. Nisu htjeli ići. Praktički sam ih na silu odvela u Dalmaciju kod strica, ali oni su se prije Velike Gospe vratili u Vukovar. Ušli su u grad i više se nisu mogli izvući - prisjeća se Kata posljednjeg susreta s roditeljima.

Sve do pada tog dijela grada o njima je brinuo brat Marko, koji ih je obilazio kad god je mogao. Sve dok ih nisu odvezli u Trpinju u logor. Ondje je ubijeno više od 70 ljudi. Ni jedno tijelo nije pronađeno. Mještani srpskog sela Trpinja već 25 godina šute o tom zločinu.

- Grupi od 10 Srba iz Trpinja suđeno je u Osijeku za ubojstvo 70 civila i branitelja. Njih desetorica su ukupno dobili 139 godina zatvora, ali su se svi žalili, puno im je. Ne mogu vjerovati da u tom selu nitko nema savjesti da kaže, da pokaže, anonimno, na bilo koji način da kaže gdje su tijela, da se mi smirimo kao obitelj. Pa svatko ima pravo na grob. Imam pravo znati gdje su mi otac i majka. To me strašno pogađa - razočarana je Kata te dodaje kako joj je najteže kad dođe 18. i 19. studeni.
- Hodam oko onih bijelih križeva na vukovarskom groblju i ne znam gdje da stavim svijeću. Imam bratov grob, ali gdje je grob mojih roditelja, zar su oni tako malo vrijedili da ja nemam pravo znati gdje su njihove kosti?! To ne mogu shvatiti. Bog će suditi svima, ja nisam tu da sudim - dodaje Kata. Maminu i tatinu kuću nikad neće prodati, kao ni zemlju koju obrađuje. Okrenuta je budućnosti, ali je prošlost stalno prati.

- Bratove snimke i slike često su u medijima i stalno sam pod stresom zbog toga. Ali život teče dalje. Imam dvoje unučadi, živimo u Vukovaru. Ne učim ih nacionalizmu, ali istina se mora znati i u povijesti mora točno pisati tko je bio agresor, a tko žrtva - kaže Kata.