Oni su skromni, neiskvareni i uživljeni u svoje svjetove pune mašte. Mašta je ključna riječ. Jer oni su potpuno nesvjesni, baš kao i većina djece, koliko su neke želje realno dostupne ili ostvarive i upravo zbog toga maštaju da mogu sve.
Ponekad, možda više u predbožićno vrijeme nego u bilo koje drugo, čarolija se poigra s ljudima, osobito mališanima i mašta se zna pretvoriti u stvarnost. Mi se nadamo da će se našim malim sugovornicima upravo to dogoditi jer jedno je sigurno - oni su to zaslužili.
Jan Balić (13) vozio se s djedom u autu i jedna mu je sitnica posebno zapela za oko. Čovjek bez mašte i znatiželje rekao bi - običan komadić papira. Ali Janu je otpočetka taj papir mirisao na avanturu. Dočepao se te primamljive stvarčice i dobro je proučio. Bila je to parkirna karta s aerodroma u Zadru. Aerodrom. Jan tamo nikad nije bio. A uvjeren je da nema boljeg mjesta. U njegovoj se glavi odigrao cijeli film vezan uz zračnu luku.
Divio bi se avionu, upijao detalje, uživao
- Ta nam parkirna karta tako već mjesecima stoji na stoliću u dnevnom boravku i nitko je ne smije dirati, ili ne daj bože maknuti. To nam je svetinja - smije se Jelena (37) majka autističnog dječaka Jana iz Zagreba. Dodaje i da je Jan istražio na internetu sve što se u vezi zračnih luka istražiti moglo i sve što sada želi je posjet onoj zagrebačkoj - luci Franjo Tuđman. A što bi tamo konkretno radio? Prema riječima njegove majke, divio bi se, upijao detalje, osvrtao se oko sebe i pokušavao proći svaki centimetar luke s ogromnim oduševljenjem.
- Izgleda da je ovog puta baš zagrizao. Ne pušta ga ta želja. Zato bih voljela da mu se ostvari. Njegovoj sreći ne bi bilo kraja - rekla je Janova majka.
U školu ide vlakom
I baš tako kao što Jan voli aerodrom i avione, mali Mauro Blažević (7) iz Svete Nedjelje, dijeli jednaku strast prema vlakovima. Ovaj dječak koji također ima autizam, dolazi iz brojne obitelji. Ima još dvije sestre i tri brata koji imaju od četiri do 23 godine. Maurova sestra Beata (4) također ima autizam. Mama Lidija neizmjerno se truditi ispunjavati sve želje svojoj djeci, ali nekad je to nemoguće.
- Tata ga vodi u školi, ali umjesto da idu autom, oni idu vlakom, samo zato što je Mauro već dvije godine opsjednut njima. I ne samo to, nego moraju i puno ranije krenuti od doma jer kad jednom dođu na Zapadni kolodvor, ne mogu samo tako otići. Dok ne isprate vlak koji odlazi kao i onaj koji mu dolazi u susret, nema mrdanja - otkrila je mama Lidija. Kaže da Mauro kod kuće već ima nekoliko vlakova, tračnica i raznih željezničkih setova. No. ono o čemu sanja, kaže Lidija, je da barem na par minuta postane vlakovođa.
- Kad bi on ma samo i na pet minuta sjeo u vlak na mjesto vlakovođe i stisnuo koji gumb i upoznao pravog vlakovođu koji bi mu malo pričao kako je to voziti vlak, mislim da bi se raspametio od sreće - rekla je Lidija.
Glazba joj je sve
Jednaka doza sreće, adrenalina i nevjerice, preplavila bi i Selinu Lončar (22) iz Zagreba. Djevojka koja boluje od cerebralne paralize i u kolicima je, izrazito je muzikalna. Pjesma joj je, kaže njezina majka Sabina, sve.
- Kod nas stalno svira neka muzika, Selina bez nje ne može živjeti. I sama voli pjevati, a omiljeni su joj stihovi pjesama Severine, Maje Šuput i Jelene Rozge. Ja kad legnem spavati, meni vam još barem pola sata Severina bruji u glavi - smije se Sabina.
Selina inače pohađa Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava. Tamo se provodi srednjoškolsko obrazovanje za djecu s teškoćama u razvoju do 21. godine života. Nakon toga, omogućen im je boravak u kojem se druže, uče razne aktivnosti samostalnog življenja, peku kolače, idu u knjižnicu...
- Selina trenutno pohađa taj boravak i kad bi tamo, dok je okružena svojom ekipom među kojom se osjeća sigurno, došla neka od njezinih omiljenih pjevačica, to bi joj vjerojatno bio najbolji poklon u životu i najveće iznenađenje ikad. A kako bi se samo sva ta djeca razveselila to vam ne mogu ni opisati. To bi bilo za pamćenje - otkrila je Selinina mama.
Uz Mamu ŠČ progovorio nakon 10 godina
Valentina (45) i Srećko (56) su roditelji petnaestogodišnjeg Roberta, koji ima dijagnozu ADHD-a, što je poremećaj pažnje, kao i disleksiju i disgrafiju. Matea (13) ima autizam, disleksiju i disgrafiju. Najmlađi Leonard (10) ima govornu apraksiju - neurološki poremećaj zbog kojeg ne može govoriti - neverbalan je, ali ima i blaže intelektualne poteškoće. Cijeli niz dijagnoza u ovo troje prekrasne, dobre, strpljive djece, a svi žele samo jedno - upoznati bend Let3.
- Robert je već ušao toliko duboku u tematiku da ga zanima kako su uopće napisali pjesmu Mama ŠČ, tko se točno sjetio kojeg dijela pjesme i sve ostale sitnice. Ta pjesma je u našoj kući najveći zakon. Sluša se po cijele dane bez prestanka. Matea ih obožava baš zato što je i sama drugačija i voli neobične stvari. Ona je umjetnički tip i htjela je jako ići na njihov koncert, ali nismo je mogli odvesti. Bojala sam se zbog našeg najmlađeg sina Leonarda jer smatram da je još premali za onakvu gužvu i buku. Obećala sam Matei da će biti još prilike za koncerte - rekla je Valentina. Priznaje kako ima jedan detalj vezan za pjesmu Mama ŠČ koji im je gotovo promijenio život. Njihov mali Leonard je upravo zbog te pjesme po prvi puta progovorio.