Josip Đunđek, najstariji trkač u Hrvatskoj, koji je do prošle godine još aktivno trenirao, preminuo je početkom svibnja u Domu za starije osobe u Velikom Trgovišću.
- U dom smo ga smjestili u subotu, samo nekoliko dana ranije. Zadnja dva tjedna se loše osjećao, a kako nije želio kod mene, a ni kod moje sestre, odlučili smo se za dom iako se i tome protivio. No više jednostavno nije mogao sam živjeti. U utorak sam bio kod njega u posjeti i sve je bilo u redu. U srijedu ujutro sam nazvao i rekli su mi da je pojeo i doručak, iako nije imao volje za hranom. Sat vremena kasnije, su mi javili da je umro - priča nam Josipov sin Dragutin Đunđek. Josip je rođen u Lovrečanu kod Ivanca davne 1924. godine. Ubrzo se preselio u Varaždin, u kojem je završio gimnaziju, a potom i Pedagošku akademiju.
Tijekom života istrčao je najmanje tisuću utrka i čak ni u poznim godinama nije propuštao prilike za treninge i utrke. Sve do odlaska u dom je živio sam u obiteljskoj kući na varaždinskoj Banfici. Doživljavanje poznih godina uvijek je pripisivao svojem vitalnom načinu života, te je često govorio “Kako ga priroda i trčanje održavaju zdravim” i kako “Ljudsko tijelo nije stvoreno za mirovanje, nego za kretanje”. Od najranije mladosti pažljivo je zapisivao svaku utrku i trening, a iza sebe je ostavio podrum prepun medalja i pehara. Bilo ih je toliko, da im ni on sam nije znao broj. Svaki drugi dan bi pretrčao između deset i 20 kilometara, a najdulju utrku od 100 km istrčao je u Varaždinskoj županiji. Nije imao mobitel, nije vozio auto, trčanje je bilo njegov život. Pokopan je u petak na varaždinskom groblju.
Mislili su da je lud što toliko trči
Josip je radio kao profesor tjelesnog odgoja. Za vrijeme njegove mladosti nitko nije trčao, pa su Josipa gledali kao ‘luđaka’. Jednom ga je zabrinuta žena zaustavila dok je trčao i panično ga upitala “Pa gdje gori”, jer nije znala da Josip svaki dan ‘tuče’ tom rutom 20 kilometara...