- Treslo se kao da su bombe padale, takav sam osjećaj imala! Jako sam se bojala, puno više nego kad su bombe na Zagreb stvarno i padale!, još je uvijek u šoku Ana Kovač (95), koja je nakon potresa morala iseliti iz svog stana u Medulićevoj ulici. 

Njezin dom, u kojem živi od davne 1936. godine, priča nam, jako je oštećen, sa stopa se odlomio velik komad, popucali su zidovi, stan je pun prašine. Ovo je bio najgori trenutak u njenom životu, sigurna je gospođa Ana, a pamti štošta.

POGLEDAJTE VIDEO

- Pamtim i savezničko bombardiranje Zagreba 1944., i mogu vam reći da je potres bio gori! Ili sam ja samo tad imala 19 godina, bila je to mladost-ludost pa mi ništa nije izgledalo strašno!, uspijeva se gospođa Kovač i nasmijati.

Smjestila se kod svoje nećakinje Zdravke Kozarić u Sloboštinu, i sretna je što je izvukla živu glavu.

- Spavala sam kad je počelo tutnjati, ljuljati me. Imam u sobi veliki stakleni luster, strašno sam se uplašila da se svo to staklo ne rasprši po meni. Ustala sam iz kreveta, i nisam znala kud. Otišla sam u hodnik, koji je isto bio pun stakla. I vrata po stanu su starinska, od stakla i drva, ni pod njima nisam mogla ostati, nastavlja gospođa Ana. 

Preko piđame je, nastavlja, samo navukla "šlafrok", i izašla iz stana.

- Joj, u mraku sam se obukla, sve naopak', možete misliti kako je to izgledalo! Tapkala sam u toj prašini, bez upaljenog svjetla, došla nekako do vrata, na koja mi je lupala prva susjeda, a i Zdravka me odmah već zvala. Sa susjedom sam sišla niz naše stare drvene stube, prisjeća se jučerašnjeg jutra starica, kaže najgoreg u životu. 

Otišle su do HNK, gdje se okupilo puno ljudi, i brzo je po nju stigla rodbina.

- Ma znate što, toliko mi je žao moga Zagreba!, tužna je gospođa Ana, koja je u glavni hrvatski grad stigla kao 11-godišnja djevojčica. Bio je to divan, čist, "beli Zagreb grad", prisjeća se. 

Foto: Marin Tironi/PIXSELL Njena je majka Tonka u Medulićevoj radila kao kućna pomoćnica jednome bračnom paru, koji nije imao djecu. Toliko im je prirasla k srcu, da su joj predložili da u Zagreb, iz Slavonije gdje je djevojčica odrastala, dovede i svoju kći, Anu.

- Odrasla sam u Adolfovcu pored Podravske Slatine, i u Zagreb sam došla u domaćinsku školu u Varšavskojulici. Poslije škole sam se zaposlila u poduzeću Rave za izradu kozmetike, imala sam 16 godina, i radila kao šegrtica. Kad sam došla, sa sela, nisam znala ni telefon držati, na uho sam stavljala onaj dio u koji se pričalo pa su mi se smijali!, vedro nam govori. 

POGLEDAJTE VIDEO

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video Video: Pčelarko Omoti/Facebook

Vrlo je brzo postala glavna telefonistica, ali onda i dala otkaz jer je "nisu dovoljno cijenili", smije se. Zaposlila se zatim u MIhanovićevoj ulici u socijalnom osiguranju.

- Kad su počele padati bombe, bježali smo u tunel između Raićeve i Mesničke, pa poslije kući, ali nisam to tad tako strašno doživljavala, kao potres jučer, kaže gospođa Ana, koja je s majkom u stanu u Medulićevoj ostala i nakon što su vlasnici preminuli. 

Otad iz svog doma nije nikad selila, dodaje. Točnije, nije se "nikam' mešala", kaže. I voljela bi se tamo vratiti - svojim uspomenama koje broje njena mnoga desetljeća. Pitamo je boji li se i korone, pa odgovara kako za sebe više nema straha, ali joj je jako žao što umire toliko mladih ljudi.