Evo vidite, ovo je manji transformator s kojim večeras idem u Švedsku. Moj kamion, ovisno o teretu kojeg prevozim, duži je od 30 metara, a teži od 100 tona. Treba puno odgovornosti, znanja i iskustva za prijevoz takvog tereta, kazao je Radoslav Hedl (42) iz Križevaca. Susreli smo se na utovaru transformatora u zagrebačkoj tvrtki Končar gdje će Hedl i mnogi drugi prijevoznici provesti cijeli dan. Na put može tek navečer, jer iako uz pratnju u Hrvatskoj može na cestu u bilo koje doba, prema propisima u Sloveniji kroz koju putuje s takvim vangabaritnim teretima ne smije na cestu do 20 sati.
Sigurnost na prvom mjestu
Najčešće prevozi transformatore, no tu su i razni strojevi, elementi za tvornička postojenja, dijelovi proizvodnih pogona. Sve su to veliki tereti koje običnim kamionom vlasnik ili kupac ne bi mogao prenijeti do željenog odredišta, a vrijede i po nekoliko milijuna eura.
U Zagrebačkim autotransportima Hedl radi dvije godine. Nikad nije doživio nezgodu ni bilo kakvu neugodnost na cesti jer je iznimno oprezan, tvrdi, i sigurnost mu je na prvom mjestu. Prošao je stotine tisuća kilometara, a smatra kako je tajna u dobroj organizaciji posla.
- Planiranje prijevoza nekad traje i mjesecima. U tvrtki imam odlične organizatore, od disponenta do direktora, tako da se nikad nisam našao u problemima. Oni organiziraju svaki kilometar putovanja, svaku cestu, most ili nadvožnjak kojim ću proći, traže dozvole za prijevoz u zemljama kroz koje prolazim, tako da ja na kraju dobijem plan puta kojeg se trebam držati. Naravno, uvijek ih imam na liniji ako bude kakvih iznenađenja na putu, ali do sad nisamo imali takvih nepredviđenih situacija – prepričava Hedl.
'Propustio sam mnogo u životu svoje kćeri'
Kaže da voli svoj posao te da je plaćen bolje od službenika koji dan provode u uredima, no i to ima svoju cijenu.
- Ovo je posao pun odricanja. Ponajprije u obiteljskom smislu, jer sam propustio mnogo u životu svoje kćeri. Supruga je znala za koga se udaje tako da nikad nije prigovarala zbog posla. Na kćer sam jako ponosan jer je prije tjedan dana završila fakultet, diplomirala je mehatroniku i odmah dobila stan i posao u Zagrebu. Bila je najbolja u klasi. No s mojim poslom ponekad me nema doma i do desetak dana. Onda sam kod kuće do pet dana, pa opet idem na teren. Živim od vožnje do vožnje - priznaje Radoslav. Najčešće vozi u Švedsku, Norvešku, Dansku, Finsku, Englesku, Njemačku i Belgiju.
'Hrvatske cete nisu tako grozne'
- Kad tako nabrojim gdje sam sve bio, čovjek pomisli kako sam se naputovao. No od 30 puta koliko sam bio u Parizu, do danas nisam vidio Eiffelov toranj. Krenete s polazišta, dođete na odredište i brzo se vraćate doma. To je posao i nema vremena za druženje ili razgledavanje. Većinu vremena vozim se po autocestama - kaže on.
Ipak, vozeći se kroz europske krajolike, kaže da su Hrvatskoj žene i priroda daleko najljepši, a nemamo ni tako loše ceste kao što mislimo.
- Najgore europske ceste su u Italiji. Uske su, ne održavaju ih, imaju jako kratke ulaze i izlaze s autoputa što je nama s kamionima vrlo komplicirano. I u Engleskoj su ceste izvan autoputa u jako lošem stanju, ali zato Austrija i Njemačka prednjače. Zbog veličine vozila koje vozim, treba mi puno prostora za skretanje ili okretanje – nastavio je Hedl dodajući kako drugi vozači nemaju previše razumijevanja za njegove manevre.
Iako kroz grad najčešće vozi pod pratnjom, ima nesmotrenih vozača koji se uporno pokušavaju ubaciti ispred njega, trube mu, ulaze u mrtvi kut, psuju ga... Neovisno o kojoj je zemlji riječ iskustva su po tom pitanju posvuda slična.
'Jednom su zbog mene proširivali cestu'
- Od bizarnosti baš nemam nekih posebnih situacija, jer, kako sam rekao, uglavnom vozim autocestom. Jedanput sam u Švedskoj morao čekati tri dana za istovar tereta jer je cesta bila preuska, pa su morali raditi proširenje za mene. U drugoj prilici u Hamburgu sam prolazio ispod nadvožnjaka doslovno milimetar po milimetar i morao sam spustiti teret jer smo bili previsoki, pa je postojala opasnost da nećemo proći. No uspjeli smo - kaže on.
Prije nekoliko mjeseci na putu ga je uhvatila groznica.
- Vozio sam s kolegom i naglo sam osjetio da me trese groznica. Sreća da je on bio uz mene, pa sam mu jednostavno rekao da više ne mogu dalje i prepustio mu volan, a ja sam se ušuškao u dekicu i čekao da prođe. Inače, dosta spavam jer mi na cesti treba dobra koncentracija - kazao je.
Na stereotipe o kamiondžijama odmahuje rukom i kaže da ga se ne tiču. Nema posebno ime za svoj kamion, nema postere golih žena po kabini ni krunicu na retrovizoru. Ali zato ima Gričku vješticu, roman Marije Jurić Zagorke i kaže da čita u pauzama i prije spavanja jer ga to opušta.
Najveći događaj koji je doživio u proteklih nekoliko mjeseci bio mu je susret sa sobom u Švedskoj. Vidio ga je pored autoputa, ali nije mogao fotografirati.
- Zbilja su ogromni, veći od krava - nasmijao se za kraj.