Tu je toplo. Osjećam ljudskost od strane djelatnika kakvu godinama nisam osjetio. Nitko me ne osuđuje. Ne spavam više u automobilu, gdje sam proveo posljednje četiri godine. Automobil je četiri godine bio moj dnevni boravak, kuhinja i spavaonica. Kad se samo sjetim da sam bio direktor tvrtke, a danas... Danas često satima stojim na cesti ispred onog velikog natpisa ‘Uljanik’, gdje sam proveo godine svog života. Nekad je bio ponos reći da radiš za Uljanik. U srcu nosim neopisivu tugu koja ga kida na tisuće dijelova, bol koja guši do te mjere da se ponekad uhvatim kako hvatam zrak. A ljudi? Oni koji me znaju te me i dan danas pozdravljaju s ‘direktore’. I nitko od njih ne zna gdje sam završio. U pulskom prenoćištu za beskućnike Rachem. Ovdje su me primili kao člana velike obitelj, počeo je svoju tragičnu priču S. H. (54) iz Pule.