Zoran Milanović izgubio je parlamentarne izbore, nije najbolje prošao ni na europskim izborima, hoće li se spasiti na predsjedničkim?
Zasad je na skoru 0-2: nije doveo SDP do pobjede na parlamentarnim izborima, dok je na europskim izborima HDZ uvjerljivo pobijedio, SDP bez Milanovića prošao bolje nego s njim, njegov DP se osramotio, a Most krahirao.
Sada mu ostaju predsjednički izbori na koje ulazi kao nesuđeni premijerski kandidat koji je iznenadnim - i neustavnim - uskakanjem na parlamentarne izbore pokazao da više ne bi htio biti predsjednik države.
Ali da bi do predsjedničkih izbora ipak ostao na Pantovčaku.
Milanović je ove godine već dvaput izgubio, Andrej Plenković je dvaput pobijedio. Koga čeka treća (ne)sreća?
Zašto Milanović ne treba strahovati od predsjedničkih izbora?
Prvo, HDZ je ostao u Banskim dvorima i dosad niti jedna vladajuća stranka u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj nije uspjela odvesti svog kandidata do Pantovčaka. Birači i dalje predsjednika države doživljavaju kao lidera opozicije, neovisno o tome je li to kandidat ljevice ili desnice, poput Kolinde Grabar Kitarović. Ako HDZ vlada u Banskim dvorima, oporba će vladati na Pantovčaku.
Drugo, HDZ nema dovoljno dobrog predsjedničkog kandidata, barem ne onog koga bi Andrej Plenković pustio da postane šef države i tako ugrozi njegovu dominaciju u stranci i u državi. HDZ je kadrovski devastiran i birokratiziran, njegovi kandidati imaju problema na svim direktnim izborima, u gradovima, pa čak i u nekim županijama u kojima tradicionalno dominiraju.
Treće, Andrej Plenković prezire Milanovića, ali mu je Milanović istodobno otvorio vrata političkoj dominaciji. On mu je najdraži neprijatelj, idealan za homogeniziranje stranke, za marginaliziranje oporbe, za zbunjivanje oporbenih birača, za glancanje imidža u javnosti i medijima. Što je Milanović gori, Plenkoviću je bolje.
Četvrto, Milanović se u ovih pet godina osigurao od konkurencije slijeva i zdesna. Na ljevici SDP je pokoren, Možemo! zastrašen, ostale stranke i kandidati preslabi. Na desnici, pak, nema kandidata koji će govoriti ono što Milanović već nije rekao, od suverenizma i antiglobalizma, preko migranata i Rusije, do Srebrenice, Covida, ratnih zločinaca i Franje Tuđmana. Milanovića, dakle, s ljevice ga nitko neće, a s desnice nitko ne može napasti.
Peto, Milanović uvijek daje sve od sebe kad se bori za samoga sebe. Ne toliko za SDP, za birače i građane, već za svoju političku poziciju, bilo u stranci, bilo na Pantovčaku.
I šesto, svojim nastupima, izjavama, Trumpovom retorikom, Milanović je uspio zastrašiti i ušutkati brojne kritičare na političkoj i javnoj sceni. Tko će se usuditi izaći pred predsjednika koji se ponaša kao bully i ne preza od najtežih uvreda na račun kritičara i konkurenata?
Ima li razloga zbog kojih bi Milanović trebao strahovati od predsjedničkih izbora?
Prvo, možda je svojim izjavama, retorikom, stavovima i ponašanjem izgubio dio glasača iz prve kampanje, onih koji su prošli puta "začepili nos" i vratili ga u političku orbitu. Ne samo odnos prema Ukrajini, prijateljstvo s Orbanom i Dodikom, koketiranje s klerikalnom i konzervativnom desnicom, već i vrijeđanje žena ("narikače", "priležnice"), autanje gejeva (Damir Habijan), uporno relativiziranje ubojstva Aleksandre Zec, kao i još mnogo toga, razlozi su za njegovanje odbojnosti prema šefu države. Ako takvi birači neće glasati za bolje, neće glasati uopće.
Drugo, Milanovićev uspjeh ovisi o tome hoće li imati dovoljno zastrašujućeg protukandidata s desnice, koji će njegove birače ponovno natjerati da u višem interesu obrane liberalne demokracije ipak zadrže Zokija na Pantovčaku. Neovisno o tome koliko je upravo taj Milanović urušavao temelje i vrijednosti liberalne demokracije. Drugim riječima, hoće li se u odlučnom trenutku namjeriti na kandidata crne desnice, kako bi se pozicionirao - opet - kao kandidat očajne liberalne ljevice?
Treće, Milanović se kompromitirao na parlamentarnim izborima gdje je narušio ustavni poredak i trodiobu vlasti, kao predsjednik države borio se za poziciju premijera, a da opet nije bio spreman otići do kraja i podnijeti ostavku. Da bi koncu i nakon svega toga opet izgubio. Možda će birači pomisliti da više ne želi biti na Pantovčaku?
Četvrto, Milanović je pet godina zbunjivao birače. Ne samo izlaskom na parlamentarne izbore, a onda i ignoriranjem europskih izbora na kojima se po Ustavu - bizarno - čak i smio pojaviti kao nositelj neke kandidacijske liste, već i svojom politikom koja je odstupala od svega za što se zalagao u prvoj kampanji i na kojima je dobio glasove. Za kojeg Milanovića se sada glasa: za nekadašnjeg SDP-ovca ili za sadašnjeg zastupnika politike Domovinskog pokreta i Mosta?
Peto, Milanović je na prošlim izborima pobijedio ženskog kandidata, Kolindu Grabar Kitarović, ali možda bi ga žena u ovoj kampanji i u ovakvoj atmosferi u kojoj je ostao zapamćen po mizoginim ispadima i po tome što nije javno ustajao u obranu žena, mogla doći glave.
Šesto, Milanović se toliko kompromitirao birtijaškim rječnikom, retoričkim grubostima i uvredama, da bi mu se to moglo uzeti kao slabost u obračunu s pristojnim, uglađenim, a opet oštrim kandidatom, slično onome kako ga je neutralizirao Oleg Butković svojim sarkastičnim objavama (s bikom, umjesto kravom) na parlamentarnim izborima. Milanović na to nije imao uvjerljiv odgovor, čak je i on ovakav ostao bez riječi. To se pokazalo njegovim kriptonitom.
Na koncu, više od svega, koliko god radio u korist svoje štete, Milanovićev najjači izborni adut na predsjedničkim izborima i dalje ostaje HDZ i Andrej Plenković. Kao što vrijedi i obrnuto. Bizarna je to politička simbioza.