Dobra vijest u tjednu iza nas je uvođenje građanskog odgoja u zagrebačke škole. Najbolje je što je gradska vlast ipak poslušala apel da se program ne “gura” silom u drugo polugodište, nego da se ispegla kako treba, pa počne primjenjivati od iduće školske godine. Time su barem načelno pokazali da im nije samo do političkih bodova.

Loše su vijesti svakako korona koja hara po školama, kao i popis stanovništva, odnosno “bijela kuga” koja hara po gradovima, selima, školama, već desetljećima. Prošli tjedan 24sata pisala su o malome Boži, uz svoje roditelje jedinom stanovniku sela Voštane, a ovaj smo se tjedan zaputili i u njegovu školu. Kakva tuga u pomno uređenoj školi, čije upisno područje pokriva nekoliko općina, desetak sela, zaseoka. Desetero učenika, koji se polako spremaju za Trilj. A onda, vjerojatno i dalje, za Zagreb, Berlin, gdje im je ionako cijelo selo otišlo. Ravnateljica, učitelji i svi zaposleni brinu se oko svoje djece baš kako treba, oni su pravo blago. Bez kojeg ostajemo, jer u tom području obitelji jednostavno nemaju nekog izbora. Život se sveo na puko preživljavanje. Dok se ta paradigma ne promijeni, a teško da će se promijeniti u sljedećih deset godina, jer lokalne, a ni državne vlasti nemaju boljih ideja za oživljavanje svojih krajeva, škole će ostati prazni spomenici nekih drugih vremena. U tom smjeru ide i program cjelodnevne nastave, koji će konačno ukinuti i područne škole.

A krajnje je vrijeme i za ozbiljnu analizu ove školske godine. Možda treba prodrmati obrazovne vlasti da se probude iz zimskog sna. Rasulo s mjerama zbog kojih su neka djeca već i deset puta bila u samoizolacijama, oboljeli zaposlenici za koje nema zamjena, testiranja koja kasne, prepuštanje svega ravnateljima i lokalnim liječnicima, siguran je put u još jednu nedorečenu i šuplju školsku godinu. Zašto smo se pomirili s tim?