Miroslav Škoro, uz Božju pomoć, kreće u drugom krugu u rat protiv "ekstremne ljevice".

Glavna meta bit će mu Tomislav Tomašević, uvjerljivi pobjednik u prvom krugu, za kojeg je i sam Škoro u predizbornoj kampanji govorio da mu je "otac konzervativac, a stric svećenik". Sada njega proglašava ekstremnom ljevicom.

A na čelo te, valjda također ekstremne, desnice stat će osoba koja je bila član Socijalističke omladine i uzdanica Sanaderova HDZ-a. Osoba koja je ratne devedesete proveo u inozemstvu i nakon povratka u domovinu u jednom intervjuu priznao kako "nije baš veliki borac, u životu se nije potukao".

Ali eto, sad se u Škori probudio borbeni duh. Sad je Škoro postao tako ratoboran da izbore za gradonačelnika Zagreba postavlja kao rat desnice protiv ljevice.

Zvuči kao potez očajnika. Zvuči kao nešto što bi napravili kandidati bez ikakvog plana, ideje, programa i strategije. Pa se pozivaju na Boga i udaraju u desničarske bubnjeve.

A ima li u tome nekakvog rezona?

Porazne brojke

Tomašević je, taj "ekstremni ljevičar", u prvom krugu osvojio 147 tisuća glasova. Škoro je dobio 39 tisuća. 

Svi desničarski kandidati su, skupa sa Škorom, osvojili nategnutih 90 tisuća glasova. Tomašević je, s liberalima i ljevičarima, ali i Jelenom Pavičić Vukičević koja je bivša SDP-ovka i deklarirani socijaldemokrat, osvojio ugrubo 160 tisuća glasova.

Gdje Škoro vidi taj bazen radikalno desničarskih, klerikalnih glasova kojima bi potukao tog "ekstremnog ljevičara" Tomaševića, "sina konzervativca i nećaka svećenika"?

Zagreb je na gradonačelničkim izborima pokazao da se nagnuo debelo ulijevo. Prema građanskoj, liberalnoj, urbanoj modernoj ljevici, mladima, obrazovanima, urbanima koji su ustali protiv Bandićeve ostavštine, ali i njegovih samozvanih nasljednika.

Škoro u takvim okvirima ispada kao anomalija. 

Jer, ni Davor Filipović ne bi se mogao ubrojati u tvrdu ratobornu desnicu, kao što se to ne bi reklo ni za Vesnu Škare Ožbolt. Možda tek za Mostova Zvonimira Troskota koji je ugrabio 13 tisuća glasova. Jedva preko četiri posto.

Križarski rat

Dakle, ne samo da se Miroslav Škoro upustio u kampanju u gradu u kojem je od početka bio osuđen na neuspjeh, u gradu koji nikada nije glasao za tvrdu desnicu, bez obzira na Bandićeva koketiranja s Katoličkom crkvom i radikalnom desnicom na predsjedničkim izborima, već je svoju strategiju za drugi krug odlučio graditi na klerikalnom desničarenju, na nekakvom križarskom ratu protiv Tomaševića. Za kojeg je u prvom krugu govorio da je desničar, a u drugom da je ljevičar.

Škoro će od Zagreba napraviti ideološko bojno polje. 

Svoju prljavu kampanju iz prvog kruga, gdje je njegova agencija širila laži da Škare Ožbolt radi "za Srbe", gdje su njegovi portali širili priče da je Filipovićev otac Srbin, a on upozoravao kako je Tomašević skriveni desničar, Škoro sada pojačava i prebacuje u drugi krug. I kao da Zagreb nema dovoljno problema o kojima bi se trebalo pričati, kao da grad nije dovoljno razrušen i zapušten, sada bi ga Škoro zapalio huškačkom kampanjom.

Zašto Škoro to radi?

Kreiranje konflikta

Zato što nema rješenja za Zagreb, grad kojeg ne poznaje i na kojem je tek dobro zarađivao. Zato što nema platformu na kojoj bi privukao birače. Zato što su apeliranje na niske strasti, udaranje ispod pojasa, širenje mržnje, ali i kreiranje konflikta i ideoloških obračuna, jedini Škorini recepti za privlačenje birača.

Na njegovu žalost, privući će i Tomaševićeve birače.

Nakon ovako uvjerljive pobjede u prvom krugu prijetila je opasnost da će se Tomaševićevi birači opustiti i smatrati da je posao obavljen, te za dva tjedna ostati kod kuće. Škoro se sada pobrinuo da se to ne dogodi.

Samo je dolio benzin na vatru koja se upalila u prvom krugu, uvjerljivom pobjedom Tomaševića i Možemo!.  

I ako će mobilizirati birače desnice, podići će i birače urbane liberalne ljevice kojih, kako rezultati jučerašnjih izbora sugeriraju, ima nekoliko puta više. 

Škoro se uzdaje u Božju pomoć. Tomašević zahvaljuje Škori na pomoći u drugom krugu.