Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine bile su najpoznatiji povijesni primjer onoga što se danas naziva "sportswashingom". 

Represivni, zločinački, a kasnije i genocidni režim koji je u to vrijeme već bio otvorio koncentracijske logore i progonio Židove, želio je na najvećem sportskom natjecanju zaraditi međunarodno priznanje i popraviti reputaciju.

Katar još nije do toga došao, ali je zato Rusija bila na toj razini prije četiri godine.

Četiri godine nakon aneksije Krima, prvog otimanja tuđeg teritorija u Europi nakon Drugog svjetskog rata, Vladimir Putin ugostio je svjetske državnike i reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u nogometu, mnogi su se tada s njim srdačno družili (Kolinda Grabar Kitarović najsrdačnije), da bi četiri godine kasnije Putin izvršio vojnu agresiju na Ukrajinu.

Kao što je i Hitler tri godine nakon Berlina napao Poljsku.

Sportski svijet tada nije imao problem s Rusijom, kao što ga danas nema ni s Katrom.  

Niti ga je imao s Argentinom na Svjetskom prvenstvu 1978. koje je legendarni Johann Cruyff principijelno bojkotirao zbog vojne diktature u toj zemlji.

Dugine trake

Danas je Katar izložen kritikama europske javnosti i medija. Njemačka reprezentacija pozirala je pokrivenih usta prije utakmice (koju je izgubila), Danska prijeti istupanje iz FIFA-e, neke europske reprezentacije u zadnji tren odustale su od nošenja kapetanske trake u duginim bojama (u strahu od žutog kartona!), ali Hrvatska o tome nije ni razmišljala i upadljivo je o tome šutjela.

Tek se jučer u Hrvatskom saboru čula malo glasnija osuda katarskog režima, i to isprovocirana stankom za gledanje utakmice hrvatske reprezentacije. Pa je Ivana Kekin, zastupnica Nove ljevice, nabrojala razloge zašto je trebalo bojkotirati SP u toj zemlji.

Od zabrane homoseksualizma i kažnjavanja gej osoba, preko tisuća radnika poginulih na izgradnji stadiona i modernog ropstva, do niske razine prava žena u toj zemlji...

Dok Hrvatska raspravlja o tome kako se pravilno deklinira Katar.

Stavovi nogometaša

Od hrvatskih nogometaša ne može se očekivati da iznose svoje političke stavove, osim kad su ti stavovi režimski i domoljubni. Ponekad i antivakserski. Ali hrvatska politika upadljivo je zaobilazila problem sa zemljom koja višestruko krši ljudska prava, prava stranih radnika, kao i prava vlastitih građana drugog spola ili seksualne orijentacije.

Kao što se 2018. godine pretvarala da Putin nije upravo okupirao i anektirao teritorij suverene države i članice UN-a.

Pa ako je pitanje prava homoseksualaca i žena i dalje previše osjetljivo za zemlju pod utjecajem dominantne religije, gdje se gejeve još uvijek diskriminira ili stigmatizira, a žene doživljava kao "drugotne", zašto se makar ne raspravlja o pravima radnika?

Zato što su to migranti iz dalekih zemalja?

Eksploatacija radnika

Zbog čega se eksploatacija radnika ne apostrofira kao problem u zemlji u kojoj su radnici od samoupravljača došli do potplaćenih zaposlenika na udaru divljeg kapitalizma, bez sindikata i bez zaštite prava?

Ivana Kekin govori o bojkotu i to je nerealno očekivati.

Ali Katar je prilika da se otvori tema o ljudskim i radničkim pravima koja sve više dominira i u razvijenim društvima, a hrvatsko je jedno od takvih. Neće Hrvatska natjerati Katar da se promijeni, međutim mogla bi na katarskom slučaju izbrusiti vlastite stavove, vrijednosti i principe koji često kleknu pred kapitalom, novcem, energentima.

Jer i Katar ima plin, kao što ga je imao i Putin.

A Hitler je imao industriju, autoceste i sve moćniju vojsku.

Mučan razgovor

Hrvatska ne bi ništa riskirala raspravom o pravima gejeva, žena i radnika, samo kad se ta prava zapravo ne bi kršila i narušavala i u Hrvatskoj. Gdje gejevi po Ustavu ne smiju sklopiti brak i teškom mukom se bore za udomljavanje djece - kad im se lutke pale na fašniku - gdje žene manje zarađuju, manje participiraju u politici i biznisu, a istodobno su najviše izložene obiteljskom i drugom nasilju, a da mnogi radnici moraju bježati iz zemlje u potrazi za poštenom plaćom i radnim uvjetima.

Kad bi pričala o Katru, Hrvatska bi zapravo pričala o sebi.

I zato bi taj razgovor bio mučan.

Politika u sportu

Hrvatska politika šuti i na Orbanovo svojatanje teritorija, a ne može se složiti ni oko osude brutalne, nehumane i zločinačke ruske agresije na Ukrajinu, pa tako elegantno zaobilazi i probleme sa "sportswashingom" u zemlji koja se, poput previše drugih u današnjem svijetu, smatra drastičnom kršiteljicom ljudskih prava.

Onaj tko misli kako politika nema veze sa sportom, neka se slobodno obrati Katru i Vladimiru Putinu.

A ponekad i HDZ-u.