To je oduvijek bio problem sa spomenicima: želimo li da odražavaju povijesnu ličnost kakva je doista bila ili kakvu je želimo pamtiti?
"Želio sam naglasiti oslobođenost dr. Franje Tuđmana i uniformnost kravate i odijela", objasnio je akademski kipar Ivan Kujundžić motive koji su ga vodili prilikom izrade spomenika prvom hrvatskom predsjedniku u Podstrani. "Želio sam ga prikazati kao narodnog čovjeka sličnijeg ribaru i težaku, običnom čovjeku nego jednom uštogljenom političaru".
Ali opet, Franjo Tuđman u očima javnosti nije bio ništa drugo nego uštogljeni političar.
Nikad ga Hrvati nisu vidjeli kao narodnog čovjeka, a još manje kao nekoga tko je sličan ribaru ili težaku. Bila bi to za njega - i još više one oko njega - prava blasfemija.
Gard generala
Franjo Tuđman oduvijek je imao gard generala JNA, gard hrvatskog predsjednika, gard staromodnog, mrkog političara koji iz privatizirane vile u Nazorovoj i iz Titove rezidencije na Pantovčaku s državničke uzvisine promatra svoju Hrvatsku i Hrvate.
Bio je nedodirljiv, nepristupačan, nesimpatičan i nadasve - uštogljen.
Nije se znao smijati, šarmirati, razgovarati, približiti se javnosti i ljudima. Od njega se bježalo, kao što je on svojim gardom tjerao ljude od sebe. Širio je strah i prijetnju, a ne opuštenost i toplinu. Još manje nekakvu prisnost.
Nije onda jasno zašto je kipar Kujundžić želio od Franje Tuđmana napraviti "Marlona Branda", relaksiranog šmekera, zanesenog barda razdrljene košulje i podignute kragne, s rukom u pozi lokalnog stihoklepca prije nego vizionara.
Zar će za stotinu godina netko zaista misliti da je Franjo Tuđman bio takav?
Kratke hlačice
Kujundžić je, dakle, htio prikazati Franju Tuđmana onakvog kakav nije bio, možda i onakvog kakvog smo željeli da bude. Samo, žele li svi oni sljedbenici Tuđmanova lika i djela doista pamtiti svog predsjednika u ovakvoj pozi?
Najopuštenija poza koju je hrvatska javnost vidjela bila je ona Tuđmana u kratkim hlačicama na teniskom terenu. Zašto nitko nije napravio takav spomenik?
Želimo li Tuđmana veličati ili relaksirati?
Mitovi s vremenom izobličuju povijesne ličnosti i sjećanje na njihovu ostavštinu. Ali Tuđman je umro prije 23 godine i sjećanje na njega još uvijek je svježe. Za neke i bolno svježe, pogotovo na godišnjicu ubojstva Aleksandre Zec čiji su počinitelji kasnije pronašli zaštitu upravo u Tuđmanovim dvorima.
Raste svijest
Otvaranju spomenika Tuđmanu u Podstrani nazočio je i premijer Andrej Plenković koji je u svom govoru naglasio da "kako vrijeme bude prolazilo, tako će rasti svijest o ulozi prvog hrvatskog predsjednika".
Samo što se ovim spomenicima ta svijest mijenja. Izobličuje. Falsificira. Mitologizira. Možda čak i ridikulizira.
"Spomenik će upotpuniti identitet tog kraja sa znakom poštovanja i simbolikom koju dr. Franjo Tuđman kao prvi hrvatski predsjednik nosi za sve nas, za modernu, slobodnu, suverenu Hrvatsku", dodao je Plenković.
Znači li to da će svakom kraju biti prilagođen i imidž Franje Tuđmana? Ovdje ga se željelo približiti "ribaru i težaku", željelo mu se otkopčati košulju i ubrizgati pjesnički zanos u njegovu gestu. Je li to "znak poštovanja i simbolike"?
Franjo Tuđman će biti sve ono što želimo da bude, a ne ono što je doista bio?
Zaustaviti natjecanje
Ivan Račan, bivši saborski zastupnik SDP-a, referirao se na novi spomenik Tuđmanu u Podstrani komentarom kako bi "bilo dobro zaustaviti natjecanje u podizanju groznih spomenika Tuđmanu".
I to kaže jedan SDP-ovac, sin bivšeg premijera Ivice Račana.
Ali evo, HDZ-ovci, Tuđmanovi sljedbenici i štovatelji, ne odustaju od onoga što bi se često moglo nazvati i "parodiranjem" Tuđmana. Gdje se često čini kao da ga portretiraju feralovci, a ne hadezeovci.
Konačno, Franjo Tuđman držao se kao spomenik dok je bio živ. Zašto onda njegovi spomenici danas moraju izgledati drugačije?