U Ljubuškom, u susjednoj državi, jedan od hrvatskih sportskih idola, jedan od zlatnih Kauboja, zlostavljao je ženu, a ona je, imajući iskustva s njim, načinila tonsku snimku zlostavljanja. Stigla je policija, proveli su pretres, i u kući jednog od hrvatskih sportskih idola, jednog od zlatnih Kauboja, pronašli ozbiljan arsenal neprijavljenog oružja. Hrvatska javnost, vidljiva, ali još više od nje ona nevidljiva, zaštićena spokojem i sigurnošću društvenih mreža i svojih visokih vjerskih zvanja, podijelila se oko ovih događaja. Većina vidljive javnosti, ljudi s imenima i prezimenima, i nekom ulogom u društvu, solidarizirala se sa zlostavljanom ženom. Pritom su, skoro po pravilu, poopćili slučaj Denisa Buntića i njegove supruge Klare, tumačeći sve druge slučajeve obiteljskog zlostavljanja preko tog jednog. Tako više neće biti riječi o konkretno dvoje ljudi, nego ćemo gotovo isključivo govoriti o načelu. Što je, možda, dobro po načelo, ali nikad nije dobro po konkretne stradalnice. Svako je načelo, kao i svaki zakon, poput vječno prerijetkog sita, kroz koje u bezdan propadaju pojedinačna stradanja i ljudski životi. Svijet će se načelno popraviti kada bude postojala konkretna briga, sućut, empatija.

Većina nevidljive javnosti, one koja se mrijesti po društvenim mrežama, ili nastupa pod velom svojih svećeničkih zvanja, stala je na stranu jednoga od hrvatskih sportskih idola, jednoga od zlatnih rukometnih Kauboja. Dio te nevidljive javnosti, svakako onaj najtoksičniji, okuplja se po fejsbucima hrvatskih medija. Podno tekstova, po Buntića osuđujućih, skuplja se taj zastrašujući antropološki ili antropomorfni talog, koji pronalazi bezbroj nečuvenih, mahom vrlo uznemirujućih argumenata kojima će ili podržati muža koji je zlostavljao ženu, ili će ustvrditi da nikakvih zlostavljanja tu nije ni bilo. Održavajući upravo takve fejsbučne stranice, kojima se ne administrira, nego se izravno ili neizravno podstiče mrak u ljudima i širenje zla, makar i u virtualnoj sferi, pojedini hrvatski mediji nastoje stvoriti iluziju vlastitoga društvenog utjecaja. Svećenici, pak, koji pristaju uz taj mrak i zlo, pa blago prekorijevaju zlostavljača, a gnjev izliju na njegovu žrtvu, dijelom zastupaju neki odavno napušteni stav Crkve o odnosima među ljudima, i među muškarcima i ženama, dok dijelom čine isto ono što čine i hrvatski mediji na svojim fejsbucima. Parazitiraju na moralnom i emocionalnom talogu. Parazitiraju na onom što je najgore u ljudima, tako što tom najgorem daju podršku. Pritom, primjedba da u ovom slučaju nije riječ o svećenicima, nego o svećeniku - don Iki Manduriću! - nije umjesna, jer je don Ikino mišljenje jedino javno izneseno, a kako je riječ o važnom društvenom i obiteljskom pitanju, šutnja don Ikinin kolega iz mjesne Crkve može se shvatiti jedino kao oblik suglasja s njim. Don Ike je u audiosnimci zlostavljane žene čuo upravo ono što u njoj čuje i fejsbučki talog. “Ako ste istrpjeli onakve histerije i cmizdrenja, ja vam se divim. Dečki, svaka vam čast!”, napisao je u objavi koju je, naravno, kasnije obrisao. I on je, zanimljivo, progovorio o načelu, a ne o konkretnom slučaju. Pritom, u njegovom svijetu moguće je, ili je barem vjerojatno, samo da dečki trpe “histerije i cmizdrenja”, dok nije moguće da “histerije i cmizdrenja” trpe i cure. Uloge su podijeljene, i nema tu odstupanja. Kao i na fejsbucima.

Ali zašto je tako mnogo ljudi, muškaraca i žena, koji po društvenim mrežama štite zlostavljača od njegove žrtve? Ostavimo li načas po strani sve one koji to čine iz naopakih svjetonazora i političkih uvjerenja, kao i one koji u svemu ovom, opet, vide nekakvo načelo, a ne konkretno nasilje ili konkretno ljudsko zlo; ostavimo li po strani i one, kakvih bi također moglo biti, koji u Denisu Buntiću vide doživotnog narodnog junaka i hrvatskog sportskog pravednika, opet će biti previše onih koji su na strani zlostavljača, a ne na strani njegove zlostavljane žrtve.

Najprije, ljudima je uvijek milije i lakše biti među većinom. A većina na društvenim mrežama, kao i na internetskim forumima, koji su prethodili društvenim mrežama, nepogrešivo je i uvijek na strani zla, nasilja, opačine i nanošenja svih mogućih nepravdi ispravnom pojedincu. Ne treba pitati zbog čega je tako, nego se vrijedi samo sjetiti Poncija Pilata: taj je carski namjesnik u Judeji upitao narod na trgu koga da raspne, pravednog ili krivog, razbojnika ili žrtvu potvore. I narod je fejsbučki odlučio. Fejsbuk, kao ni trg, nisu zbir pojedinačnih mišljenja, nego su trg, kao i fejsbuk, negacija pojedinačnog mišljenje.

Ali ni to nije sve. Antropološki talog koji podržava Denisa Buntića, tako što njegovoj žrtvi pronalazi stotinu mana, to bi, možda, učinio i kad bi ga se dalo prizvati da se razabere u pojedince. Zašto i kako? Pa zato što žrtve nikad, ni u jednoj životnoj situaciji, ne izgledaju naročito dobro. Ljudski jad i nesreća su, skoro u pravilu, vrlo ružni i ne izazivaju, sami po sebi, naročitu sućut. Žena koja plače, žena koja vrišti iz straha za vlastiti život, žena koja vrišti od izbezumljenja i straha, pa samu sebe hrabri izgovarajući neke ružne i nemušte riječi, a možda i psovke, ne izazivaju sućut. Ona ne izgleda poput žena na fotografijama s plakata u kampanjama protiv obiteljskog zlostavljanja. Ona nema šljive, masnice i modrice, iscrtane sigurnom rukom kakvog kazališnog ili filmskog majstora maske. Općenito, ona uopće ne izgleda kao zlostavljana žena u kazalištu i na filmu. Kao što, uostalom, ni ostale žrtve iz našega bogatog kataloga žrtava ne izgledaju kao na slikama. Ne glasaju se i ne ponašaju na način koji će izazvati sućut. Osim što su ružne i što se neugodno ponašaju, žrtve zlostavljanja u promatraču izazivaju strah. Pritom, vrlo često, ili skoro u pravilu, neće se promatrač uplašiti susreta sa zlostavljačem, niti toga da bi ovaj mogao navaliti i na njega. Uplašit će se da mu žrtva ne učini neko zlo. Sljedeća usporedba je malo neugodna, ali je, na žalost, u svakom pogledu istinita: nisu se u srpnju 1995. u Srebrenici holandski vojni promatrači, tobožnji čuvari zaštićene zone Ujedinjenih naroda, uplašili Ratka Mladića, štoviše s njim su popili po rakijicu, nego su se uplašili, pa su se aktivno i štitili, od Mladićevih budućih žrtava. Bilo bi vrlo korisno kada bi svaki građanin, kao i svaka građanka, za sebe osvijestio i to da je negdje duboko u njemu i taj holandski vojni promatrač, i jedan od onih s trga kojemu se obraća Poncije Pilat, i jedan od tisuća onih koji na fejsbuku pokušavaju počinitelju i žrtvi zamijeniti uloge.

Žrtva nikad nije idealna. Svejedno je li žrtva žensko, ili je žrtva muško, ili je žrtva istovremeno sin Božji i sin čovjekov, uvijek će kod nje biti nešto što promatrača iritira, ili što mu je baš onako gadno. Naprimjer, botoksirane, tojest napumpane usne. Ili, napokon, kako don Iko veli, te njezine “histerije i cmizdrenja”. Tojest ono: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Da je još živih promatrača s Golgote, pa da njihova mišljenja čitamo ispod evanđelja po fejsbuku, nema baš nikakve sumnje da bi u tim riječima Isukrstovim čuli isključivo “histeriju i cmizdrenje”. Tako je to, naime, i bilo, zbog toga među sedam posljednjih Njegovih riječi, tojest posljednjih Njegovih rečenica, i postoji ta četvrta, koju donosi Matej. On je, eto, bio od onih i tad malobrojnih koji su se toliko često zagledali u sebe da prepoznaju žrtvu u “histeriji i cmizdrenju”, i čovjeka u dragome Bogu i u Sinu Njegovome.

U počinitelju, pak, nikada ne vidimo samo njegovo zlodjelo. Ili ne bismo smjeli vidjeti samo zlodjelo. Kao što žrtva nije idealna na jednom kraju crte po kojoj se kreće onaj čovječuljak iz crtanog La linea, tako na drugom kraju crte idealan nije ni počinitelj bilo kojeg zlodjela. U svakom počinitelju po jedan je nesretni i izgubljeni čovjek, nečiji brat, otac i prijatelj, koji je u životu činio i velika dobra djela. Smijao se, bio ljubazan, udijelio prosjaku, usrećivao bližnje ili, kao Denis Buntić, cijelu svoju zajednicu. Katkad se čini da je u svakome tko je učinio zlo djelo više vrlina nego mana. Kako u Ponciju Pilatu, tako i u Denisu Buntiću.

Ali zašto onda više ne govorimo o vrlinama Poncija Pilata? Zato što se nešto u nama preobrazilo, te se potresemo nad riječima “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, umjesto da posumnjamo u Isukrsta, u njegovu vjeru i prirodu. Ali možda bismo doista trebali progovoriti o svemu dobrom i bliskom u zločincima. Tako bismo sebe prepoznali u njima, i možda bismo se barem iz grizodušja solidarizirali sa žrtvom.