Doktorica psihologije Helena Tomljenović (29) prva je i jedina u Hrvatskoj obranila doktorski rad koji se bavio zdravstvenim odlukama pojedinaca, među ostalim i motivima odbijanja cijepljenja djece.
Specijalizantica je kliničke psihologije, doktorirala je na Medicinskom fakultetu u Splitu i radi u KBC-u u Zagrebu.
Zašto ste upisali psihologiju?
Iz ljubavi prema ljudima i interesa o tome kako razmišljaju. Najviše me zanimaju klinička i zdravstvena psihologija. U svakodnevnom radu bavim se primjenom psihologije unutar zdravstva, puno sam radila s ratnim veteranima i drugim osjetljivim skupinama poput adolescenata, ljudi narušenog mentalnog zdravlja, kronično bolesnih ljudi i slično.
Odakle onda u svemu tome tema o cjepivima?
U doktoratu sam istraživala utjecaj emocija na proces donošenja zdravstvenih odluka. Zanimalo nas je kako psihološki faktori, poput emocija, racionalnosti i rasuđivanja, pridonose zdravstvenim odlukama i ponašanju pojedinaca. Naime, danas znamo da ponašanje pojedinca pridonosi razvoju svih najraširenijih bolesti, bilo kroničnih kao što su kardiovaskularne, bilo zaraznih koje se reflektiraju na javnozdravstvenoj razini. Pitanje cijepljenja je samo dio mojeg rada, a odlučili smo se za tu temu jer smo pretpostavili da bi to mogla biti zahtjevna i teška odluka u kojoj emocionalno rasuđivanje može nadvladati racionalno, i to se i pokazalo točnim.
Ako smatramo da su pitanja u vezi zdravlja emocionalna, onda je u srži isti osjećaj kad je riječ o operaciji slijepog crijeva ili o uzimanju brufena. Sve ima nuspojave, no zašto je oko cijepljenja toliko puno dilema i nesuglasica?
Mislim da je najveća razlika između cijepljenja i drugih zahvata u tome što je cijepljenje preventivna medicina. Želimo djelovati prije nego što se bolest pojavila. U kurativnoj medicini djelujete nakon pojave bolesti i zato je kurativna nešto što ljudi lakše prihvaćaju kao lijek, a cjepivo, nažalost, ne.
Dodatno, ljudi su imali iskustvo zaraznih bolesti prije dok nisu postojala cjepiva i znali su koliko su te bolesti strašne i opasne. Tad se cjepivo percipiralo kao lijek. Danas prosječni čovjek nema pojma kako izgleda neka od tih bolesti koje smo iskorijenili ili stavili pod kontrolu cijepljenjem pa su u fokusu pažnje nuspojave zbog kojih se cjepivo počelo smatrati izvorom opasnosti, a ne lijekom.
Koliko ste točno istraživanja za rad proveli?
Bila su tri istraživanja na razini cijele Hrvatske.
U prvom istraživanju smo na uzorku od nešto manje od 200 sudionika u općoj populaciji govorili općenito o zdravstvenim odlukama. U drugom istraživanju smo na uzorku od oko 1000 ljudi govorili o roditeljskim odlukama o cijepljenju djece i sudjelovali su samo roditelji, bez obzira na to cijepe li djecu ili ne. Zanimalo nas je kako emocije i racionalnost pridonose oklijevanju prema cijepljenju te kako tome pridonose teorije zavjere i u konačnici stvarna procijepljenost. I u konačnici, proveli smo kvalitativno istraživanje u kojemu smo razgovarali isključivo s roditeljima koji ne cijepe djecu, i to s njih 25. U tom segmentu istraživanja zanimala su nas stvarna iskustva ljudi te smo proučavali njihov proces stvaranja odluke da neće cijepiti djecu.
Koji su najčešći razlozi koje su ispitanici navodili?
Oko trećina ispitanika bila je među protivnicima cijepljenja i među njima smo ustanovili kako je temelj uvjerenja proizašao iz nelagode prema cijepljenju. Iz te nelagode i straha te odbojnosti i gađenja ili čak ljutnje što se cijepljenje potiče u društvu kod pojedinih se javljaju teorije zavjera. Što su neugodne emocije izraženije, veća je vjerojatnost da pojedinci vjeruju u neku od tih zavjera. Najčešće zavjere su da tajne skupine cijepljenjem žele gurati svoje financijske interese, kako iza stručnog konsenzusa među znanstvenicima i zdravstvenim djelatnicima postoje skriveni interesi. Sve ostalo se nadograđivalo na tu nelagodu.
Je li u pitanju samo nelagoda?
Zdravstvene odluke su općenito emocionalno zahtjevne odluke. Ljudi često odgađaju preventivne preglede upravo iz straha da ne dobiju dijagnozu jer bolest tad postaje stvarna. Cijepljenje je eksponirano u medijima, a možemo možda i reći da je postupak kontraintuitivan. Naime, u cijepljenju se neka bolest u blažem obliku uštrcava u tijelo. To intuitivno izgleda kao nešto neprirodno, pa možda odatle kreće strah.
Kakvo je prosječno obrazovanje protivnika cijepljenja i njihovo psihičko zdravlje?
Kad je riječ o ljudima koji nisu skloni cijepljenju, vrlo je široka paleta njihova obrazovanja te imamo ljude od nižeg do visokog obrazovanja. Isto tako, psihički status im je posve prosječan, što znači da nemaju sklonosti nikakvim psihičkim bolestima ili poremećajima. Kod ljudi sklonijih teorijama zavjera, osim što osjećaju intenzivnije emocije prema cijepljenju, isto tako se pronašlo da su to češće osobe nižeg obrazovanja. To općenito vrijedi za vjerovanje u bilo koju teoriju zavjera jer manje obrazovani teže mogu shvatiti da je svijet kompleksan i nije crno-bijeli te da su neke stvari, osobito u medicini komplicirane, pa traže pojednostavljenja pojašnjenja koje im te teorije daju.
Postoje li predrasude o protivnicima cijepljenja?
Osobno sam protiv tog stereotipiziranja koje se često javlja u društvu i medijima što se tiče protivnika jer se međusobno razlikuju u svojim razlozima. Neki odbijaju cijepljenje iz svjetonazora, drugi iz vjerskih pobuda, treći jer su često imali iskustvo s nuspojavama, neki smatraju da cijepljenje ograničava njihovu slobodu i individualnost, a svima je jedino zajedničko nepovjerenje prema cjepivima i stručnjacima povezanima s cijepljenjem. I tu dolazimo do srži problema. Kod dijela njih osjećaji prema cijepljenju nisu ni pozitivni ni negativni, nego jednostavno traže odgovore na neka pitanja. No pojedini zdravstveni stručnjaci ih, kad im postave ta pitanja, etiketiraju kao ‘Google roditelje’ ili ih nazivaju nekim drugim pogrdnim imenima koja pripisuju tim ljudima, a onda će oni odgovore potražiti na internetu i to će ih još dublje gurnuti u nepovjerenje prema stručnjacima i cjepivima.
Tu je onda propust struke?
Jednim dijelom da, jer pojedini liječnici i drugi zdravstveni djelatnici nemaju strpljenja ni razumijevanja za strahove i probleme ljudi koji imaju pitanja. Ono što se pokazalo u našem slučaju jest da se nepovjerenje razvija iz neugodnih iskustava koje su imali unutar zdravstvenog sustava. To me najviše zabrinulo. Zato ljudi traže odgovore na drugim mjestima koja su pogrešna, traže odgovore na internetu i u iskustvima drugih. Ondje dobiju podršku istomišljenika i samo se još više zakopavaju u nepovjerenje i odmiču se od suradnje sa liječnicima i sustavom.
Što Vi mislite o cijepljenju?
Ja sam korisnica cjepiva kao i bilo tko drugi, ne bih pristala na nešto što nije provjereno i sigurno. Mislim da bi drugi trebali biti odgovorni i ne dovoditi se u situaciju da na naše važne odluke utječu nestručni ljudi. Ne bismo liječniku dali da popravlja auto, pa ne bismo onda trebali ni savjete o zdravlju tražiti na internetu.
Kakve su bile reakcije na rad?
Javili su se mnogi ljudi kako bi pohvalili ideju, bilo im je drago da se istražuje ta tema i u Hrvatskoj, bili su zainteresirani i tražili povratne informacije o rezultatima. Posebno mi je bilo drago čuti povratne informacije od liječnika koji su pročitali rad i prilagodili komunikaciju s pacijentima, pristupili im strpljivo i umanjili strah. To je dalo pozitivne rezultate i razvilo povjerenje, što je važno i glavna poruka ovog istraživanja. Imala sam i pojedina neugodna iskustva, pri čemu su pojedinci nepovjerenje koje su imali prema cjepivima usmjerili prema mom radu. To me pogodilo jer diskreditira rad i trud. Moje istraživanje trajalo je četiri godine. Vidim koliko ljudi danas ne vjeruju znanstvenicima i liječnicima. Žao mi je zbog toga, ali moramo svi zajedno raditi na rješenju. Svima nama je cilj podržati zdravlje, a danas postoji percepcija da smo ‘mi protiv njih, oni protiv nas’ i slično, postoji polarizacija u društvu što se tiče teme cjepiva. To nije dobro i treba raditi na tome da ljudi shvate kako smo svi u tome zajedno.
Je li slična situacija i s koronom?
Rekla bih da tu postoji poveznica, jer kao što znamo, cijepljenje kao i korona nosi dio društvene odgovornosti. Potrebno je razviti kolektivni imunitet, a pojedinci nose odgovornost za druge članove društva, pogotovo one koji se zbog zdravstvenog stanja ne mogu cijepiti. Zato se često među protivnicima cijepljenja čuje retorika „Zašto bih ja bio žrtveno janje za nekog drugog?“. Mislim da je to povezano i sa pandemijom.
Dodatno, opet se vraćamo na neugodne emocije. Strah i tjeskoba potiču teorije zavjera i one se najčešće javljaju u situaciji društvene ugroze poput nepogode, rata ili epidemije zaraznih bolesti. Tu teorije zavjere bujaju, a korona je nova bolest o kojoj tek učimo dok ljudi traže odgovore sad i odmah. Ljudima je teško tolerirati neizvjesnost, pogotovo u zdravstvu. Neizvjesnost poput čekanja nalaza ili dijagnoze općenito izazivaju ljudima velik stres.
Zašto nam se čini da su protivnici cijepljenja vrlo glasni u svojem negodovanju?
Zapravo, pojedinci smatraju da je to nešto intimno i o svojoj odluci ne žele govoriti javno, dok oni koji su jako glasni smatraju da je potrebno druge ljude upoznati sa štetnostima cijepljenja. Isto tako se razlikuju u tome koliko su odlučni. Neki su tu vrlo čvrstih stavova, dok su drugi u promišljanju pa će jedno cjepivo prihvatiti a drugo ne, ili će jedno dijete cijepiti a drugo ne. Također, budući da je u Hrvatskoj cijepljenje obavezno, kod nekih su restriktivne mjere učinkovite, dok kod drugih nisu. Dapače, čula sam za slučajeve ljudi koji su navodno zbog protivljenja cijepljenju preselili u inozemstvo.
Razlikujemo li se od drugih država po tom pitanju?
Nepovjerenje prema cjepivu postoji otkad postoji cijepljenje, to je fenomen o kojemu se mnogo zna i Hrvatska nije po tome ništa različita u odnosu na sve druge zemlje. Svjetska zdravstvena organizacija lani je uvrstila protivljenje cijepljenju u top 10 prijetnji globalnom javnom zdravlju zajedno s ebolom, HIV-om, zagađenjem zraka i klimatskim promjenama. Koliko je to pitanje ozbiljno u svijetu, toliko je ozbiljno i u Hrvatskoj.
Kakav je zaključak Vašeg rada?
Važno je liječnike i zdravstvene stručnjake podržati u tome da daju informacije o cijepljenju koje su točne, provjerene, uvjerljive i da pritom budu strpljivi i suosjećajni te da stvarno bez predrasuda pristupaju nekome tko ima pitanja o cjepivima. Zbog predrasuda prema protivnicima cijepljenja komunikacija među ljudima i stručnjacima postaje otežana, a to samo pogoršava situaciju. Ako ljudi dobiju razumijevanje i odgovore na svoja pitanja od stručnih osoba, onda neće te odgovore tražiti na krivim mjestima.
Internet krivo mjesto za tražiti odgovore
Psihologinja smatra da ljudi odgovore traže na internetu jer ih ne dobiju od zdravstvenih stručnjaka.
Naša sugovornica ističe kako stranice koje tad pretražuju ne nude iskrene ni cjelovite odgovore, nego potpiruju njihove strahove i donose iskrivljene zaključke.
- Internetske stranice posvećene necijepljenju su uvijek slične, počivaju na sličnoj retorici, prikazuju se informacije koje su selektivne i izolirane te govore o negativnim učincima zanemarujući istraživanja koja sustavno pokazuju da su cjepiva sigurna i da djeluju. Igra se na emocije, prikazuju se anegdotalni primjeri oštećenih cjepivima, osobito djece, jer je prirodno da smo kao ljudi osjetljivi na patnju djece - pojašnjava dr. Tomljenović.
- Na tim stranicama se afirmirane stručnjake pokušava diskreditirati na ružne načine, a prostor se daje osobama koje se lažno ili neopravdano predstavljaju kao znalci. Javljaju se i logičke pogreške, analogije te metafore koje iskrivljavaju prave podatke. Osobno me teorije zavjera posebno pogađaju jer zanemaruju golemi broj znanstvenih neovisnih istraživača i dokaza diljem svijeta koji ulažu trud i vrijeme s ciljem zaštite pojedinaca i svih u zajednici - kaže.