U listopadu 2008. godine, nakon mafijaškog ubojstva Ivane Hodak za koje je na kraju osuđen bradati beskućnik, Ivo Sanader postavio je u Vladu kao spasioce i borce protiv organiziranog kriminala dvojicu nestranačkih ministara: Tomislava Karamarka za ministra unutarnjih poslova i Ivana Šimonovića za ministra pravosuđa.

"Zašto sam se odlučio za nestranačke? Zato što smatram da sve stranke i akteri trebaju biti politički instrument za odrađivanje političkog posla", objašnjavao je tada Sanader odluku da čelo dva najvažnija resora u to vrijeme - a mjesec dana kasnije u atentatu je ubijen Ivo Pukanić - postavi ljude izvan HDZ-a.

Kao da HDZ nije bio dovoljno dobar da iznjedri spasonosne akvizicije.

Odnosno, Sanader je dobio priliku da distancira HDZ od tih osjetljivih resora.

Danas, isti recept ponavlja i Andrej Plenković. (Koji se također naknadno, zajedno s Karamarkom, učlanio u HDZ.)

Ako je važno, ne zovi HDZ

Na čelo dva najvažnija resora u aktualnoj Vladi - sektor graditeljstva, odnosno obnove, i sektor financija - postavio je nestranačke ministre. Da bi jedan od njih naslijedio nestranačkog ministra koji je ovoga tjedna bacio političko koplje u trnje. 

I to nakon što je u utrku za gradonačelnika Splita, drugog najvećeg grada, gurnuo nestranačkog kandidata Zorana Đogaša.
Nekada davno, Andrej Plenković obećao je da će "mijenjati HDZ". Sada se ponaša kao da HDZ za njega više ne postoji.

Istinabog, novi ministri Paladina i Primorac možda jesu nestranački ljudi, ali su se u dobro uklopili u HDZ-ovu matricu ponašanja: nekadašnji ruski čovjek Paladina vuče se po sudovima i nateže za imovinu, a novi ministar financija Primorac lani se cijepio preko reda, pa tražio od medija da o tome ne pišu.

Čemu služi HDZ

Pa kad Plenković više ni ne poseže za najvažnijim kadrovima u svoju stranku koja se voli hvaliti da je najveća i najsnažnija, nije jasno čemu onda više uopće služi HDZ. "Ovo je već treće bitno Plenkovićevo imenovanje, a da je stranka gurnuta na marginu", kukaju anonimni HDZ-ovci u Jutarnjem listu. "Pa gdje smo svi mi, čemu uopće stranka".

Osim da im policija provaljuje u kuće, da ih Uskok odvodi u pritvor, da se dižu optužnice, da se štancaju afere, kontroliraju razne interesne hobotnice, ali i da se pune fotelje i dijele zaposlenja.

Političke stranke trebale bi odgajati kadrove za preuzimanje državnih dužnosti. HDZ očito služi svemu, samo ne tome. Za važne dužnosti Plenković gleda mimo HDZ-a.

Zaglave u aferi

S jedne strane, takvo Plenkovićevo kadroviranje gotovo je i očekivano. Nasljanjajući se na prethodna iskustva, nemoguće je akviziciji iz HDZ-a vjerovati da neće zaglaviti u nekoj aferi ili skandalu, osvanuti u nekoj hobotnici ili Uskokovu transkriptu. 

S druge strane, kod kadroviranja u HDZ-u Plenković mora balansirati s raznim interesima, frakcijama, županijskim organizacijama, voditi računa o tome tko je čiji čovjek i čija grupacija bi mogla profitirati. I sve to prije ocjenjivanja kompetentnosti. Također, mora biti spreman na to da stranku kojoj predsjeda poštedi kritika i neuspjeha u važnim resorima.

Ako propadne obnova ili se uruše financije, ritualno će biti pogubljeni nestranački ljudi.

I na trećoj strani, a ona je možda čak najvažnija, Plenković kod imenovanja stranačkih ljudi u važne resore u Vladi mora paziti da ne stvori Frankensteinovo "čudovište" koje će se ne kraju okrenuti protiv njega. Kao što je, primjerice, Jadranka Kosor stvorila Karamarka i Plenkovića, dajući im članske iskaznice, a oni su joj zauzvrat oduzeli člansku iskaznicu i nikada joj tu iskaznicu nisu vratili.

Birokrati, ne političari

Naime, kako se slažu zadnje dvije HDZ-ove vlade, uočljivo je da Plenković ide prema sve bezličnijim kadrovima, prema birokratima, a ne političarima, prema osobama bez političkih ambicija (iako im drugih ambicija ne fali), čime osigurava poslušnost i mir u stranci, ali i stvara sanitarni kordon između sebe i onih koji bi mogli eventualno u Vladi stvoriti neko ime i izgraditi karizmu.

Zdravko Marić, primjerice, bio je velikim dijelom popularan, ali zato nestranački ministar. Plenković bi imao problem s popularnim ministrom iz HDZ-a. I to ne popularnog u očima javnosti i građana, već u očima HDZ-ova članstva i biračkog tijela.

Berošev poučak

Recimo, Vili Beroš visoko je poletio na početku pandemije, ali u zadnje dvije godine očajnički tetura po svom resoru i tumara na političkoj sceni, bombardiran i napadan sa svih strana. I to otprilike od trenutka kad je obavio onaj famozni telefonski razgovor s Dijanom Zadravec oko imenovanja ravnatelja Vinogradske bolnice, kada se ona pozivala na "Andreja".

Beroš je još u Vladi, ali na njezinim izlaznim vratima, dok mu je politička karijera na konopcima.

Oni dugovječni HDZ-ovi ministri, poput Olega Butkovića, dobro paze da politički ne uzlijeću previsoko, kako ih ne bi uhvatio snop Plenkovićevih "radara". I promptno stavio na mjesto.

Zaključno, HDZ nema kvalitetnih kadrova. Nema pouzdanih kadrova. Nema vjerodostojnih kadrova. A ako ih i ima, oni ne smiju doći do izražaja pored premijera i predsjednika HDZ-a. Pa je stoga nestranačko kadroviranje mnogo bezopasnije.

A rezultati su ionako uvijek isti.