Bilo je to prije točno osam godina, početkom studenoga 2012. godine, kad je tadašnji premijer Zoran Milanović izjavio kako je Hrvatska u "izvanrednom stanju".

"Ova kriza će trajati, moramo to doživjeti kao izvanredno stanje", rekao je tada premijer, nakon prve godine svoga mandata koji je na kraju, zahvaljujući šatorašima i njihovim nedjelima, poprimio razmjere izvanrednog stanja.

Ali izvanredno stanje svejedno nije proglasio.

Danas, predsjednik Zoran Milanović opet spominje izvanredno stanje, o kojem je govorio i u lipnju ove godine.

Ne ratno, nego izvanredno

"Izvanredno je stanje u državi, što sam upozoravao u Saboru da će se desiti", kazao je ljetos Milanović nakon predizbornog raspuštanja Hrvatskog sabora, da bi jučer poručio: "Vidi se koliko sam bio u pravu, nalazimo se u izvanrednom stanju. Ne ratnom stanju, nego izvanrednom".

Nažalost, izvanredno stanje u Hrvatskoj postalo je gotovo redovno. Toliko redovno da ga ni premijer Andrej Plenković ne želi nazvati izvanrednim.

"Hrvatska nije u izvanrednom stanju", odgovorio je jučer predsjedniku države u još jednoj partiji prepucavanja.

Sve je, dakle, redovno. 

I teroristički napad, i gubitak kontrole nad širenjem pandemije, i porast broja preminulih, i pomanjkanje testova, respiratora, lijekova i osoblja u bolnicama, i pobuna liječnika u Covid bolnici, i vapaji župana da nemaju respiratora, i probušeni državni proračun, kao i ono što Milanovića najviše muči, prebacivanje ovlasti na Stožer kao nekakvo paratijelo koje može suspendirati ljudska prava... 

Izvanredno redovno

Stanje je izvanredno, koliko god se proglašavalo redovnim. Ili obrnuto: stanje je redovno, koliko god izgledalo izvanredno.

Međutim, dok Plenković odbija proglasiti izvanredno stanje, koje se tumači i kao "stanje nužde i stanje opasnosti", on je ovoga proljeća ispod žita (i Ustava) pokušao progurati neke odlike izvanrednog stanja. Pokušao je od Sabora ishoditi veće ovlasti u borbi protiv korone, pa je raspustio parlament i mjesecima vladao uz Krizni stožer, donoseći odluke i preporuke o kojima su ustavni stručnjaci i suci imali podijeljeno mišljenje. 

Izvanredno stanje nije bilo proglašeno, ali je Plenković uživao ovlasti koje dolaze s takvim stanjem.

"Stanje u kojem se priča o lockdownu i suspenziji ljudskih prava, to ne može odlučiti ni Capak ni Plenković, nego Hrvatski sabor", upozorio je ovih dana Milanović.

To je slabost

No izvanredno stanje ipak se ne proglašava, čak ni nakon što je terorist s kalašnjikovom pucao na policajce i zgradu Vlade, kao ni nakon što smo doživjeli potpuni krah u borbi s koronavirusom. I to zato što premijer Plenković želi sačuvati dojam da drži stvari pod kontrolom. Želi poslati poruku Bruxellesu, kreditorima, javnosti i biračima da se njegova Vlada može nositi s pandemijom, kao i s urušavanjem ekonomije i društva.

Proglašavanje izvanrednog stanja uglavnom se smatra slabošću vladajuće garniture u vođenju države i rješavanju problema. 

No umjesto legaliziranja mjera kojima bi se nosile s problemima u izvanrednom stanju, politika često uzurpira mjere koje su na rubu legalnosti i ustavnosti.

"Onaj tko stalno hoće minirati borbu protiv korone", komentirao je Plenković, "vraća se stalno na temu dekredibiliziranja cijeloga procesa. Odlučivat će oni koji sukladno zakonu na to imaju pravo".

No proces je "dekredibiliziran" još od proljeća, i to ne samo zbog činjenice da se o tome uopće raspravlja. Vlada poseže za izvanrednim mjerama, ali bez proglašavanja izvanrednog stanja.

Jer to je sve naprosto postalo redovno: i stanje, i mjere, i neuspjesi...