Zoran Milanović nas uporno želi uvjeriti da jako voli Franju Tuđmana.

Pa ako je to doista tako, onda ne bi trebao više ponavljati kako nitko nije pokojnom predsjedniku došao na sprovod.

"Na sahrani pokojnog predsjednika Tuđmana, kad je Hrvatska bila u kompliciranoj situaciji, samo su dva državnika došla na sahranu, predsjednik Turske i mađarski predsjednik Vlade. To se ne zaboravlja", izjavio je Milanović prilikom posjeta turskog predsejdnika Tayyipa Erdogana, da bi jučer na diplomatskoj berbi grožda naglasio kako na sprovod kraljice Elizabete "ide iz pristojnosti". "One koju Englezi nisu pokazali kad je umro Franjo Tuđman".

Velika trauma

Čini se da je Tuđmanov sprovod velika Milanovićeva trauma. Otvorena rana koja mu izaziva bol i ogorčenje kad god se toga sjeti. Pa se onda čak i pred autokratom Erdoganom zaklinje u ljubav dviju zemalja, jer se Turska pojavila na sprovodu, kao što na primjeru Velike Britanije pokazuje gorčinu, pa čak i određenu osvetoljubivost.

Što je prilično bizarna situacija, s obzirom na to da Milanovićevo biračko tijelo upravo činjenicu da nitko nije došao na Tuđmanov sprovod koristi kao argument protiv prvog hrvatskog predsjednika, pogotovo u usporedbi s Titovim sprovodom. 

No Milanović kao da to shvaća osobno. Kao da je Tuđmanov nepriznati sin.

Nažalost, i Tuđmanov politički sin.

Manifest sudbine?

Jer dvostruke izjave o Tuđmanovu sprovodu u razmaku od desetak dana pomiješale su se s njegovim ponovljenim izjavama o genocidu u Srebrenici i Aleksandri Zec. Nije, dakle, više slučajnost da je hrvatski predsjednik kojeg je na Pantovčak odgurala liberalna ljevica postojano na tragu relativiziranja svirepe egzekucije 12-godišnje djevojčice, za što su osuđeni upravo Tuđmanovi ljudi i koje je Tuđmanova vlast godinama štitila od kaznenog progona.

Niti je slučajno da Milanović ponovno ulazi u sukobe s presudama Haškog suda. "Znače li one za mene manifest sudbine kojeg se moram držati", upitao je Milanović, komentirajući hašku presudu za genocid u Srebrenici, a koja je na tragu njegovih prethodnih izjava u kojima relativizira haške presude, pogotovo one protiv hrvatskih optuženika.

Novi Tuđman

Za Milanovića, Tuđmanova političkog sina, presude Haškog suda, inače dijela hrvatskog pravosuđa, naprosto ne postoje, ako se on s njima ne slaže. On je ovdje da, opet na tragu Franje Tuđmana, tumači povijest, povijesne događaje, zbivanja i silnice, da prkosi presudama kao što je Tuđman prkosio zakonima, onemogućavajući svojedobno "oporbenu situaciju u Zagrebu".

Zoran Milanović zauzeo je, dakle, jasnu i čvrstu poziciju pretendenta na poziciju novog Franje Tuđmana. Stavljajući time u nezgodnu situaciju svoje birače: HDZ-ovi su odavno pokazali da su spremni prvom predsjedniku oprostiti sve i svašta, od pretvorbe do autokracije, a sada će Milanovićevi birači pokazati jesu li svom predsjedniku spremni oprostiti sve ono protiv čega su godinama glasali.

Kao što Milanović nije oprostio cijelom svijetu što se nije pojavio na Tuđmanovu sprovodu.

Premda je svima jasno zašto: zbog Tuđmanove politike koju Milanović sada preuzima i kopira.