Zašto je za Andreja Plenkovića važniji terorist Danijel Bezuk od Josipa Aladrovića?

"Još jednom ću podcrtati, da ne bi to ostalo nedorečeno", poručio je jučer predsjednik Vlade pred novinarima. "Dok se ne otkrije kako i zašto je Bezuk došao ovdje pucati u Banske dvore, ne s ciljem da teško rani hrvatskog policajca Oskara Fiurija, nego vrlo vjerojatno da napravi atentat na predsjednika Vlade, a još ne znamo tko je tom dečku od 22 godine toliko isprao mozak, u ovakvim je sigurnosnim okolnostima to za mene prioritet broj jedan za DORH". 

"Puno je to", reče Plenković, referirajući se na istragu protiv Josipa Aladrovića, "važnije od ovakvih kaznenih djela, bitnih, ali ne bitnih kao to".

Zašto je Bezuk važniji od Aladrovića i drugih?

Zato što se Plenković u tome želi prikazati žrtvom. Umjesto sudionikom u zataškavanju korupcijskih afera, kao u slučaju njegovih ministara koji još uvijek drže svoje pozicije, unatoč istragama DORH-a.

Žrtva, a ne protagonist

Bezuk je mladić koji je u listopadu 2020. godine kalašnjikovom izrešetao Banske dvore i ranio policajca koji ih je čuvao, a onda počinio samoubojstvo. On je dolazio iz radikaliziranog okruženja, iz kuće bivšeg branitelja koja je bila puna oružja, ali istraga DORH-a nije potvrdila direktnu političku vezu, niti je potvrdila kako je napad na Markovu trgu bio ujedno i pokušaj atentata na Plenkovića.

Ali Plenković od toga ne odustaje.

Jer ga takva priča stavlja u poziciju žrtve desnog radikalizma, koji je neposredno nakon terorističkog napada povezao čak i s izjavama Zorana Milanovića, optuživši ga da huškačkom retorikom inspirira napadače.

Terorizam ispred korupcije

U slučaju Aladrovića, ali i Borisa Miloševića, pa možda i Tomislava Ćorića i drugih ministara osumnjičenih za koruptivne radnje, Plenković je u poziciji da se brani od optužbi i pritisaka javnosti zbog nabujale korupcije i kriminala u njegovoj Vladi.

Plenković ni sada, dvije godine nakon napada, ne odustaje od priče o desnom radikalizmu, premda to nikada nije povezao s jurišem šatoraša na Banske dvore 2015. godine, kad su davili policajce, prijetili premijeru Zoranu Milanoviću i na koncu se sakrili u crkvi svetog Marka.

Tada Plenković, koji je uredno pohodio šatoraše u Savskoj, nije bio meta napada. Sada nas nastoji uvjeriti da je bio. 

Međutim, teroristički napad bio je incident. Korupcija u Plenkovićevoj vladi je konstanta.

Svejedno, premijer upućuje DORH da bi njegov prioritet trebao biti ispitivanje Bezukova napada na Banske dvore, a ne svakodnevne afere u vlasti.

Otkrio desni radikalizam

Sada Plenković odbija smijeniti ministre pod istragom, poručujući kako će čekati sudski potvrđenu optužnicu, premda to može trajati i par godina. I skreće pažnju na situaciju u kojoj je on bio žrtva, a ne protagonist.

I nije Plenković potpuno u krivu kad upozorava na desni radikalizam, na huškačku retoriku, na radikaliziranje mladih i podizanje tenzija u društvu. Samo što je on to otkrio kad je njemu zapucalo pod prozorom, odnosno nakon što se na desnom radikalizmu uspeo do vlasti, gdje je popuštao desnici i radio kompromise, primjerice s pozdravom Za dom spremni ili stavljanjem prononsiranih desnih radikala na HDZ-ove izborne liste.

Napad ga nije ohrabrio da, recimo, donese zakon protiv korištenja pozdrava Za dom spremni. 

Napad kao paravan

I kao što Plenković s pravom govori o desnom radikalizmu, on Bezukov napad kojega je svojedobno izbjegavao nazvati terorističkim, sada koristi kao sredstvo samoobrane i kao paravan protiv korupcijskih istraga.

Upućuje DORH da skrene fokus s korumpiranih ministara prema napadu koji se dogodio prije dvije godine i čija istraga nije dala previše rezultata. Bezukov napad Plenković namjerava koristiti kao alibi za buduće istrage u Vladi i vlastitoj stranci.

Time ne samo da utječe na istražna tijela i pomaže u zaštiti ministara pod istragama, što je skandalozno samo po sebi, već i umanjuje značaj borbe protiv desnog radikalizma i terorizma, stavljajući tu borbu u kontekst zataškavanja korupcije.

Korupcija stvara radikale

Nikada nije službeno potvrđeno da je napad na Banske dvore bio pokušaj atentata na Andreja Plenkovića, premda on ima pravo tako misliti. Ali zato je u mnogo navrata utvrđeno da su Plenkovićevi ministri upleteni u nezakonite radnje. 

I dok desni radikalizam i dalje izjeda društvo, s povremenim proplamsajima huškanja i nasilja, korupcija ga postojano razara na dnevnoj bazi. I na taj način stvara plodno tlo za bujanje društvene frustracije i političkog radikalizma.

Plenkovićeva taktika je perfidna i štetna na više razina. Štetnija od Aladrovićevih grijeha.