Privatizacija Ine smatrana je nužnim uvjetom njenog daljnjeg razvoja, u novim tržišnim uvjetima koje je Hrvatska počela izgrađivati nakon osamostaljenja i tranzicije iz socijalističke u tržišnu ekonomiju. S tim ciljem Hrvatski sabor donio je Zakon o privatizaciji Ine. Potpuna privatizacija trebala se provesti kroz nekoliko faza. U prvoj fazi se tražio strateški partner koji bi kupio 25% + 1 dionicu i imao svoje članove u nadzornom odboru i upravi. Sa strateškim partnerom, Ina je trebala postati veća, uspješnija i tržištu potpuno prilagođena kompanija. Prva faza privatizacije završila je krajem 2003. godine, s tri dokumenta, odnosno ugovora: 1. Dioničarskim ugovorom, kojim se uređuje odnos između Vlade RH i budućeg strateškog partnera u upravljanju Inom, 2. Ugovorom o suradnji, kojim se ugovara suradnja, odnosno način dogovora sa strateškim partnerom kad se strateški partner i Ina mogu pojaviti kao konkurenti, i 3. Ugovor o kupoprodaji 25% + jedna dionica Ine. Strateški partner je postala mađarska naftna kompanija MOL.