Na stotine hrvatskih pomoraca zapelo je na brodovima širom svijeta, ali najmanje dvojica su upala u nevjerojatne probleme. Jedan kasni na vlastito vjenčanje već dva mjeseca, Riječanin Ivan Colnar trebao se odavno iskrcati. A drugi, Puljanin Luka Simić, na najboljem je putu da “promaši” svoj pir zakazan za lipanj.
POGLEDAJTE VIDEO: Otvorili se kafići, škole, međužupanijski prijevoz...
Ivan se trebao iskrcati s broda u Americi 16. ožujka te nakon dva, tri dana puta stići kući u Rijeku. Ali baš tih dana eskalirala je korona kriza, Amerikanci su zabranili sve letove i počela je putešestvija koja još traje, kako nam je ispričala Ivanova Ljubinka.
- Pokušao je nakon početka krize doći preko Kube i Bahama, ali bezuspješno. Ivan je na brodu koji prevozi ukapljeni plin i tad su otplovili u Tursku. Pokušao se i tamo iskrcati te nekako doći u Hrvatsku, nadali su se da bi se mogli iskrcati možda i u Grčkoj, ali opet bez uspjeha zbog brojnih ograničenja koje su države postavile u krizi. Tad su se opet vratili u Ameriku, a sad je u planu iskrcaj u Španjolskoj i povratak kući krajem mjeseca - rekla nam je Ljubinka i dodala kako se sve pretvorilo u igru živaca.
- Oni na brodu imaju sve što im treba, ali to iščekivanje, za tjedan se vraćamo kući, pa to propadne, pa za dva tjedna, pa i to ne uspije, to djeluje na sve njih. Prema posljednjim najavama, ipak bi trebao doći uskoro. Čekam ga, mora nešto potpisati - kroz smijeh nam je ispričala Ivanova Ljubinka.
Kasni, a ženi se u lipnju
Puljanin Luka Simić (27) drugi je časnik palube na LNG tankeru. Već je trebao biti doma, ali...
- Ugovori su nam tri mjeseca brod, dva mjeseca doma. Trenutačno sam, evo, tri i pol mjeseca na brodu, a sve mi se čini da će to biti četiri mjeseca. Taman kad sam se pripremao za brod, počele su vijesti o koroni u Kini. Nitko nije očekivao da će se tako brzo proširiti po cijelom svijetu, tako da me korona zatekla na brodu. S obzirom na to da se trebam ženiti krajem lipnja, dakle za nešto više od mjesec dana, povratak je bio planiran sredinom ovoga mjeseca. Međutim, s obzirom na situaciju, sad se nadam da će biti moguć povratak barem početkom lipnja, da sve pripremimo. Sad je bila prilika za povratak doma iz Rotterdama, ali tvrtka je, nažalost, rekla ‘ne’ - kaže Simić.
Dodaje da se i on i posada boje zaraze korona virusom jer su na brodu u zatvorenoj sredini te je dovoljno da se, kaže, jedan zarazi i svi su ugroženi.
- Ako se simptomi pokažu dok smo nasred oceana, to može biti kobno jer je prva bolnica ili respirator miljama daleko. Trenutačno u mojoj kompaniji nema otkaza, naprotiv, zapošljavaju kao nikad prije - tvrdi.
Njima na brodu, dakle, nije lako jer ne mogu doma. Ali postoji i druga strana medalje, oni pomorci koji ne mogu poći na brod zbog korona virusa.
- Oni su trenutačno doma, ne mogu zarađivati, pridonositi svojim obiteljima, a povrh toga strahuju i za ta famozna 183 dana koje mi pomorci moramo imati kako bismo bili oslobođeni plaćanja poreza u RH. Upravo radi toga bih se htio zahvaliti i Sindikatu pomoraca Hrvatske (SPH) koji se, sa svojim socijalnim partnerima, uspio izboriti kod MMPI-ja za nas pomorce da nam se što je više moguće olakša situacija...
Razmišlja o prvoj stvari koju će napraviti kad dođe doma...
- Ma otvorit ću bocu vina sa svojom dragom - smije se Luka.
"Tvrtka nas je zamolila da ostanemo"
Riječanin Marin Jukopila (32) radi kao časnik u stroju na “pipelayer” brodu FDS2 i od kraja veljače je u Gvajani, na sjevernoj obali Atlantskog oceana u Južnoj Americi.
- Za razliku od prijašnjih tvrtki i ugovora po kojima sam na moru bio od tri do pet mjeseci, na ovom brodu ugovor nalaže da se radi 35 dana, pa si 35 dana doma. No kako se korona počela širiti i države zatvarati svoje granice, tvrtka nas je zamolila da produljimo ugovore i ostanemo na brodu do daljnjeg zato što na brod ne žele u sredini projekta ukrcavati novu posadu, odnosno ljude koji su bili doma na odmoru, jer dolazak svakog ‘novog’ pomorca s kopna predstavlja potencijalnu opasnost za cijelu posadu, bez obzira na sve redovite zdravstvene preglede - kaže nam riječki pomorac.
Na brodu je, kaže, sve teže...
- Zbunjen sam, ma svi smo zbunjeni. Ništa se ne zna, dokad će sve ovo trajati. Ljudi su sve nervozniji jer ovakva situacija jako utječe na psihu. Ugovor koji inače traje pet tjedana sad će trajati nekoliko mjeseci, tko zna koliko. Još ne znamo kad ćemo moći kućama. Prema zadnjim informacijama, dolazak je 18. svibnja, no ni to nije sigurno.
"Mi se bojimo njih, a oni nas"
- Na sidrištu smo, u luci grada Tuapse na Crnome moru u Rusiji. Došli smo iz Portorika na Karibima u srijedu. Danas smo baš ukrcali teret, naftu. Čekamo dozvolu za isplovljavanje prema Bosporu pa ćemo u Južnu Koreju - kaže nam Zadranin Gordan Baždarić, kapetan broda “Zoilo” Tankerske plovidbe.
Za deset pomoraca prekooceanskog broda završio je ugovor. No nitko ne zna kad će zbilja moći doma, obiteljima.
- Nismo imali smjenu zbog korona virusa. Određene zemlje ne dopuštaju nikakvu razmjenu ljudi niti interkontinentalne letove, a Rusija je jedna od njih. Deset ljudi od nas 22 člana posade, uključujući i mene, spremno je za smjenu jer su nam ugovori istekli. Nas dvojica-trojica smo po pet i pol mjeseci na brodu, a ima ih što su po sedam, sedam i pol mjeseci tu... - kaže nam kapetan.
Stvari se zbog korone nevjerojatno kompliciraju. Jednostavno, u koju god luku dođu, ne uspijevaju se nikako iskrcati...
- Evo, Istanbul će popustiti s mjerama 20. svibnja, no mi ćemo ga tad već proći i nastaviti prema Egiptu pa ćemo tu priliku propustiti. Pokušat ćemo se iskrcati u Koreji, ako se u međuvremenu otvore zračne luke. Pomorci koji će doći na ‘Zoilo’ umjesto nas morat će krenuti 14 dana prije iz Hrvatske kako bi u Koreji odradili samoizolaciju prije samog ukrcaja, a onda će ih ponovno testirati prije ukrcaja na brod. Brodovi moraju biti, i jesu, maksimalno zaštićeni, jer ako je samo jedan zaraženi čovjek na brodu, gotovo je sve. Kruzeri su pravi primjer za to, vidjeli ste što se njima dogodilo - govori nam kapetan Baždarić, i sam svjestan da neće tako brzo doma.
Zbog korona virusa preko noći se sve promijenilo u njihovoj branši, kaže Baždarić. Postrožilo...
- Boje se oni nas, a mi njih. U Portoriku nije uopće bilo socijalnog kontakta. U Rusiji su na brod došli dobro obučeni ljudi iz službe za dezinfekciju koji su ga kompletno dezinficirali. U Panamskom kanalu su nas također dezinficirali, što pozdravljamo jer se tako svi osjećamo sigurnije i tako mora biti. Ne može se više raditi kao do sad, stvari su se promijenile i važno je da se pridržavamo mjera jer nitko ne želi brod na mrtvom vezu, pogotovo ako taj brod donosi desetke tisuća dolara zarade dnevno, a konkurencija je velika - kaže kapetan prekooceanskog broda Tankerske plovidbe i dodaje:
- Naša najveća sreća je vratiti se doma sritan i neozlijeđen svojima koji te željno čekaju te. To je velika stvar, uzbuđenje. Kad se vraćam ženi osjećaj je kao da po prvi put upoznajem curu i ja sam s njom uvijek kao na medenom mjesecu!