Oni su zaboravljeni. Ostavljeni u sobici hostela koji je njihov dom još od zagrebačkog potresa, jer svoj više nemaju. Pisala sam o njima, posjetila ih nebrojeno mnogo puta, a od ožujka 2020. do danas se ništa nije promijenilo.
Sve je još samo na pukim obećanjima velikih političara, gradonačelnika, ministara... Bandića više nema, od njegove smrti ih gotovo više nitko od gradskih čelnika nije obilazio, jedino je Olivera Majić znala katkad svratiti. Za godišnjicu potresa podijelili su im tek paketiće s hranom i slatkišima...
Pogledajte video
Sve je još u proceduri
No što im to znači kad imaju milijun problema, milijun pitanja na koje još nisu dobili odgovor. Većina njih još je u studenom prošle godine predala sve potrebne papire, ali od tada nisu dobili nikakvu povratnu informaciju. Na dežurne brojeve više se nitko ne javlja, a kad se netko i javi, kažu im da se ništa ne zna, da je stvar u proceduri. I dalje. Hrvatska birokracija s kojom se žitelji hostela Arena bore već mjesecima hodajući po raznim institucijama, ministarstvima i uredima samo ih još više baca u očaj.
Neki stanari su na svoju ruku morali dizati kredite kako bi barem ovo ljeto počeli s obnovom zgrade. Radi se o milijunima koje ne znaju kako će otplaćivati, a država kao da je gluha. Mnogi od njih nisu dobili još ni kune za obnovu i pitaju se dokad će morati čekati, a stan ne mogu prodati. Drugu nekretninu nemaju. Neki od ljudi iz hostela su zaštićeni najmoprimci, neki su vlasnici stanova koji su jednom davno, kad su u Zagrebu još bile normalne cijene nekretnina, podignuli kredit koji i danas otplaćuju, a ne žive u njemu jer je na korak do rušenja. Bili su mladi, nisu mogli znati da je zgrada u tako lošem stanju.
I zaglavili su tu gdje jesu, u malenom hostelu jer nemaju drugog izbora osim čekati pomoć države. Države koja ima novca za kupnju francuskih aviona ili još novijih službenih automobila. Grada koji je imao novca za gradnju žičare koja još nije u pogonu, spomenike, fontane...
No nitko ne pronalazi novac da im se omogući neki zamjenski stan, najam stana ili pak neki adekvatni iznos s kojim će moći barem početi s obnovom svoje zgrade ovo ljeto...
Pogledajte video
Začarani krug bez izlaza
Tek rijetki su uspjeli dobiti zamjenski stan ili novac od države, no oni nisu bili te sreće. Za stanare hostela ovo je začarani krug iz kojeg kao da nema izlaza.
Posjetila sam ih ponovno u srijedu. Dočekala me gospođa Tanja, s kojom sam u javljanju uživo razgovarala i na dan godišnjice potresa u Zagrebu. Prepoznala me. Sjedila je sa svojim sustanarima ispred hostela. Zna i ona da joj dolazim s istim pitanjem - je li se što promijenilo? A znam i ja da će odgovor biti isti. Uz Tanju su bile Gabrijela, Jasnica, Snježana i još nekoliko njih koji su se nekoliko puta uključivali u razgovor. Neki su samo odmahivali rukom jer jedne te iste priče više ne mogu slušati.
Ovaj put sam došla povodom novoizabranoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića kako bi ih pitala očekuju li s novom vlasti nove promjene. Ili bilo kakve promjene. Samo su se nasmijali... Drago im je da je Tomašević pobijedio.
Ponekad je bitna podrška
- On je od početka dolazio kod nas, poput običnog čovjeka. Bez medija, bez buke. Okupio nas je i razgovarao s nama o našim problemima. Slušao nas je, ali nikad nam nije ništa obećao, nego je o našim problemima znao pričati u Saboru. To je razlika između njega i ostalih političara - rekla mi je Tanja, dok su ostali potvrdili.
- Kad nam je bilo najteže, on je stao uz nas, rame uz rame. Bio nam je podrška i govorio nam da izdržimo, to je ono što mi se najviše svidjelo kod njega, jer ponekad je bitna samo podrška. Vjerujem da će nešto učiniti, no svjesni smo svi ovdje da to neće biti odmah. Nije ni on taj koji može sam odlučivati o velikim pitanjima, a pogotovo velikim izdacima bez pristanka Vlade, ali vjerujemo da će barem kroz godinu dana biti onih najmanjih pomaka - složne su bile žene za drvenim stolom ispred hostela.
Svaka od njih ima svoju priču, koja nije nimalo laka. Jasnica, primjerice, ima dvoje djece i supruga koji ne radi. Prije 16 godina, nakon velikog požara, obnavljali su im cijelu zgradu. U zagrebačkom potresu sve se srušilo. Zabatni zidovi su napukli, novi dimnjaci su se urušili...
Njezina obitelj je završila u Cvjetnom, no ipak su odlučili riskirati, podignuti kredit i obnoviti svoj stan, iako zgrada nije bila pretjerano sigurna. Ponovno su se vratili u stan, danonoćno su radili na njegovoj obnovi. Ali se onda dogodio petrinjski potres i bili su opet na početku. I opet su završili u hostelu Arena, gdje su i danas. Priča poput njezinih zaista je mnogo. Građani žele krenuti s obnovom, ali ne mogu sami. Treba im pomoć. Samo jedan elaborat stoji više od 100.000 kuna, a kamoli ostalo.
Suradnja s Plenkovićem
I sam Tomašević je prije nekoliko dana u velikom intervjuu za 24sata rekao da je za obnovu Zagreba nužna suradnja između njega i premijera Plenkovića koji, nažalost, u posljednje vrijeme više pozornosti daje prepirci s novinarima, nego rješavanju ovog važnog problema.