Mi starci smo u koroni za cijelo društvo mrtvi ljudi. Oni koji žive u domu su u opasnosti od širenja virusa i tamo umiru, a mi koji živimo sami ovisimo o milosti drugih. Nemamo novca, zaboravljeni smo, a kad netko stariji od korone umre, kao da to tako mora biti. Ne mora.
Jada nam se tako 80-godišnjakinja iz Zagreba, čije mišljenje vjerojatno dijele mnogi umirovljenici.
Korona kriza će donijeti brojne posljedice jer su zanemareni upravo ovi, stari ljudi s kroničnim bolestima, a pokazala je i kako se društvo odnosi prema starijima - sami su, napušteni i siromašni.
Naše tri sugovornice, Zdenka iz Zagreba, Iva i Dragica iz Rijeke, u svojim su 80-ima i udovice. Uplaši ih svaka crnokronikaška vijest u kojoj je tragično stradao netko njihove dobi - u staračkom domu ili kod kuće.
Zdenka je umirovljena učiteljica, Iva je bila radnica u tvornici alata, a Dragica trgovkinja. Imale su, kažu, lijepe, pristojne živote, no starost im je teška. Odgojile su i u svijet poslale djecu, koja ih danas više nazovu nego što ih posjete, novac pošalju još rjeđe, ali one zato za njih uvijek imaju spremnu zdjelu punjenih paprika i sto kuna za unučad.
Čarobnice su svojih preskromnih budžeta jer krpaju kraj s krajem, no još imaju otkud dati drugima. Stari su ljudi u koroni postali još tiši i sustavu potpuno nenametljivi, boje se doktora zvati za svoje kronične boljke.
- Sve ovo vrijeme nisam htjela zvati svoju doktoricu, iako me svašta boljelo. Smetam, ali je i nama starima teško objašnjavati telefonom, i tako uopće dobiti liječnika - kaže gospođa Zdenka.
Internetom se ne služi pa ne može na taj način doktorici postaviti pitanje ili se naručiti. Napor joj je, kaže, otići i na vađenje krvi, mora daleko, jer patronažna sestra za to kući dolazi samo nepokretnima. A kad mora na specijalistički pregled u bolnicu, Zdenka bi voljela imati toliko novca da može otići taksijem umjesto tramvajem, ali novca za to nema.
A ima, reklo bi se, “pristojnu” mirovinu od 3500 kuna. Iva, koja je u tvornici odradila puste godine, prima 1800, a Dragica mjesečno od države za ono što je odradila dobije oko 2500 kuna. Na pitanje što im u životu najviše nedostaje, sve tri odgovaraju: “Malo više novca i društvo”.
- Voljele bismo ponekad otići u grad na kavu i kolač, kupiti si nešto samo za ‘gušt’, otići na neku predstavu.... Sve je to u mirovini nemoguće.
- Kad sam 1994. godine dobila svoju prvu mirovinu od 770 kuna, stala sam i plakala - kaže nam Dragica.
Imala je 55 godina i 35 godina staža. Dosad je prestala plakati, ali je njezin život, dodaje, i dalje za plakanje. Iva u Rijeci pak sa zavišću, kaže, gleda turiste svojih godina koji si mogu priuštiti putovanje i puno su sretniji od nje. Zato što su sretni, sigurna je, oni su i zdraviji. Naradila se u životu, baš kao i njezina vršnjakinja iz Njemačke.
Počevši od iduće godine ta će, uljuđena i bogata Njemačka, građanima koji su najmanje 35 godina uplaćivali doprinose na svaku mirovinu manju od 1250 eura dati dodatak ako su samci. Mirovina od 1250 eura za većinu je naših umirovljenika nedosanjani san, a 200 tisuća ih prima tek oko 2000 kuna obiteljske mirovine, kad se osoba odrekne svoje manje, a uzme 70 posto veće mirovine supružnika. Gotovo su svi korisnici te mirovine - žene.
Jer iako unatrag trideset godina obrazovanije od muškaraca, one su manje zarađivale. Do upravljačkih su funkcija mogle samo rijetke, a i majčinstvo i kuća bili su bitniji. A kad danas netko umre zbog korone, kao da se “podrazumijeva”.
- Pa i stariji ljudi žele dočekati još jedno jutro, još jedno proljeće ili ljeto. Žene su svoj trud, svoju muku, svoje napore ugradile u ovu državu, odgojile generacije koje su onda Hrvatsku i u ratu branile. Djecu su podizale, pritom, u puno težim uvjetima nego što je to danas slučaj. U najvećem su broju slučajeva radile manualne poslove, puno njih nije školovano. Danas bi trebale imati suosjećanje i skrb svojih bližnjih, no te skrbi više nema, kao ni poštovanja - kaže poznata psihologinja Mirjana Krizmanić.
Polovica današnjih starica nekad su bile radnice u tvornicama, najviše u tekstilu, zatim trgovkinje. Kako su radile slabije plaćene poslove, danas im je manja i mirovina, no razlog tome je i kraći staž te, paradoksalno, porodiljni dopusti.
Što su više djece imale, manja im je mirovina jer su se “odmarale” na porodiljnom. S bebom se kod kuće ostajalo od tri do najviše šest mjeseci, a onda vraćalo na posao.
Još ih je jedan posao čekao kod kuće, gdje su morale biti savršene supruge i majke. Danas su tihe starice u svoja četiri zida, koje nikome ne žele smetati, a odradile su lavovski posao.
I najstrpljivije od svih preživljavaju koronu.