Rođeni Šoltanin za jedne je komunistički pozer koji eksploatira seks i nasilje, a za druge velikan modernizma čija trilogija o Drugom svjetskom ratu (“Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije” i “Večernja zvona”) stoji uz bok djelima legendarnog talijanskog filmaša Bernarda Bertoluccija. Teško je reći je li izgubio “ono nešto” što mu je u prošlom stoljeću donijelo lovorike jer Lordan Zafranović nije snimio dugometražni film od 1995., ali sigurno je da ni na pragu osmog desetljeća nije izgubio samouvjerenost i upornost koja ga prati u 50 godina kontroverzne karijere.

- Od 2000. se pokušavam vratiti u hrvatski film, ali ne ide. Taj je prostor zauzet osrednjim kriterijima na koje ja kao profesionalac ne pristajem. HAVC mi je na zadnjem natječaju odbio komediju o splitskom redikulu Karuzu, iako su moji suradnici stupili u kontakt s Dannyjem DeVitom, koji je idealan za tu ulogu. No to je film smješten u razdoblje prije Drugog svjetskog rata. To razdoblje treba dočarati autima, modom, kočijama... To sve košta. U kuloarima se govori da nemaju novca za Zafranovićeve široke kadrove. Zanimljivo je da je široki kadar postao jedna kategorija nepoznata u hrvatskoj filmskoj estetici. To valjda znači da moram sužavati kadar s više lica na jedno ili ga snimati bez lica. Možda da ga svedem na prizor gumba tako da sve ispadne jeftinije i napokon snimim film - zaključuje cinično i dodaje da to valjda znači da za Zafranovića i njegove vizije više nema novca.

Spektakl o stvarnom splitskom redikulu Karuzu koji si je umislio da je slavni talijanski tenor Enrico Caruso i dalje doživljava kao svoje životno djelom od kojeg, ni nakon što ga je HAVC odbio na zadnjem natječaju, ne odustaje. Dapače, kaže da će ga snimiti pod svaku cijenu.

>>> Više pročitajte u Expressu