Neobično sam zahvalan Auschwitzu što sam imao lijep život. S 12 godina sam shvatio da mi se ono najgore što mi se u životu moglo dogoditi već dogodilo. Pristup svim nevoljama je kod mene bio drukčiji, ja sam proveo život bez neugodnih komplikacija, kaže Oleg Mandić (80). 

Ovaj Opatijac je s 11 godina postao zatvorenik zloglasnog nacističkog logora, tamo su ga zatvorili s majkom i bakom. Oleg je rođen u staroj opatijskoj obitelji te su svi stanovali u Voloskom u Vili Mandić, gdje ih je zatekao Drugi svjetski rat.

Početkom rata njegov otac i nono su se uključili u konspirativni, ilegalni Narodni oslobodilački odbor, nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. nono mu je postao predsjednik tog odbora. Ubrzo su mu otac i djed pobjegli u partizane u oslobođene dijelove Učke, a Oleg im se sa ženskim djelom obitelji trebao pridružiti. Tada su im njemački vojnici svako malo upadali u kuću i radili premetačine dok ih u svibnju 1944. nisu odveli u zatvor. Jednu noć su proveli u riječkom zatvoru Via Roma, odakle su idućeg dana vlakom krenuli za Trst.

- To je prema onim kasnijim vlakovima bio luksuz, u Trst smo putovali putničkim vlakom, trećeg razreda, to je bilo jako gala. Nakon toga strpali su nas u Coroneo, u ćeliji samici je bilo nas troje, mama, babuška i ja - prisjeća se Mandić.

Dva mjeseca su bili u zatvoru u Trstu

U tršćanskom zatvoru su proveli dva mjeseca, a najgora su bila bombardiranja. Kao i svi zatvorenici bili su zaključani, i bespomoćno su slušali bombe kako padaju na obližnji željeznički kolodvor. Primijetili su da mnoge zatvorenice dolaze i odlaze, kasnije su saznali da su išle na strijeljanje u talijanski logor San Sabbu. Jedne noći su ih sve u koloni izveli iz zatvora i otpravili na vlakove. Potrpali su ih u teretne vagone, sedamdesetak ljudi po vagonu. Put je trajao tri noći i dva dana.

- Nismo znali kamo nas voze, bili smo zatvoreni, na podu je bila slama, nuždu smo vršili u kante sa strane, samo bi nam jednom dnevno otvorili vrata da izbace slamu i da nam daju vode, hranu nismo dobili. Svakim otvaranjem vidjeli smo da je vagona sve više, krenuli smo sa šest, a tamo stigli s preko dvadeset - prisjeća se Oleg. 

Nitko od putnika nije znao što je to Aushwitz niti što se tamo događa. 

Uz majku i baku ostao zbog nečije greške

Njihov vlak je prošao kroz vrata tračnicama ispod tornja na kojem piše Birkenau, današnjeg simbola Auschwitza. Zatvorenici su se iskrcali i vidjeli ogromna prostranstva puna drvenih i betonskih baraka. Krenula su odvajanja, Židovi od ostalih, muškarci od žena. Pukom srećom Oleg je ostao uz majku i baku, nekome je promaklo da je napunio 11 godina te bi po pravilima trebao ići u muški dio logora.

- Onda su nas išli preparirati za logor, prvo su nas popisali, zatim ošišali, dezinficirali, oprali i dali nam odjeću - prisjeća se Oleg. Dok su ih upisivali u knjige, uzimali su im i svaku sitnicu koja se možda kod nekoga našla i to također zapisali u knjigu.

- Tu se oko nečega moja mama počela buniti, a njoj je taj pisarnik tada rekao: Pa dobro zašto se buniš, znaš li ti kamo si stigla? U Auschwitz, vernichtungslager, logor za uništavanje. Ako nam do tada nije bilo jasno gdje smo tada je postalo - još se svega sjeća Oleg. Zatim nastavlja opisivati kako su ih skinuli do gola, šišali im kosu, a odraslima i sve ostale dlake po tijelu, sapunali su ih neugodnom tekućinom te poslali na tuširanje. Nakon toga svaki je zatvorenik dobio krpicu s brojem te jedan trokut.

'U betonskoj baraci spavalo je po 700 ljudi'

- Mi smo dobili oznaku IT jer smo bili državljani Italije, crveni trokut, znak da smo politički zatvorenici te broj. Žuti trokut su dobili Židovi, zeleni kriminalci, crni homoseksualci. Sve to trajalo je cijeli dan do sumraka - objašnjava bivši logoraš. Smjestili su ih u betonske barake, takozvane blokove. U svakom bloku bilo je 700 zatvorenika. Spavali su u kojama, drvenim rupama, po 12 zatvorenika u jednoj koji. 

Dva je mjeseca proveo u bloku osam. Svakoga dana budili su se oko četiri sata da bi obavili nuždu i u pet bili spremni za prebrojavanje odnosno apel. 

- Stajalo se u peteroredima, svaki peti red je išao napolje, u plinske komore, ja sam tog puta stajao u četvrtom redu, ta izdvajanja su radili jer je logor bio prekapacitiran, jer u isto vrijeme kad i mi došli su Rusi iz Ukrajine, imali su nacisti veliku kampanju tamo - objašnjava Oleg. Nakon apela dobili bi zdjelu čaja, u logoru se nije pila voda. Nakon toga odvojili bi logoraše potrebne za rad na okolnim poljima ili u kemijskoj industriji. Svi ostali prenosili su cigle s jednog dijela dvorišta na drugo, i tako cijeli dan.

- Rad oslobađa, to su i napisali na vratima - s gorčinom je komentirao bivši logoraš. 

'Umrle bi dovozili u kolicima, samo da brojke štimaju'

Točno u podne dobili bi lager suppe, odnosno logorašku juhu, svaki logoraš u svojoj kantici. 

- Bila je siva, dosta gusta juha od kelja, kupusa i ječma, u kolovozu su nam čak stavljali i špeka, mnogo mesa su donijeli Ukrajinci, a bez hladnjaka se to počelo kvariti na vrućini, pa su nam ga stavljali u juhu - opisuje Mandić. Predvečer bi se također vršilo prebrojavanje, sve brojke su morale štimati. Ako je netko od logoraša tog dana umro, dovezli bi ga u kolicima, samo da brojevi odgovaraju. 

Nakon dva mjeseca uzništva, voditelji logora su otkrili da je stariji od 10 godina i da treba biti odvojen od majke, u muški logor. Kako je procedura propisivala za taj prijelaz morao je proći pregled kod liječnika.

- To je nevjerojatno, oni su svakoga pregledavali, a meni se od silne nervoze podigla temperatura, pa su me odlučili zadržati u bolnici, no opet nisu znali gdje će sa mnom, na muški ili ženski odjel, ipak sam bio stariji od 10 godina, imao sam 11. I tako se netko sjetio doktora Mengelea, on je imao odjel s blizancima koji su bili stari do 18 godina, i završio sam kod njega - prisjeća se Oleg. Sav u groznici dobio je svoj krevet, i tu se pokušao pritajiti. 

'Mengeleu nisam bio zanimljiv'

- Nitko od nas u logoru nije znao što taj doktor radi, do onog dijela gdje smo mi došli, u bolnici sve je izgledalo sasvim u redu. Čak smo dobivali i bijeli kruh, doktor je bio ljubazan. Ja mu nisam bio zanimljiv, on nije postavljao previše pitanja. Tamo nije bilo apela, nije bilo rada, hrana bolja, kreveti. Zaključio sam da mi je bolje ostati u bolnici - kaže Oleg koji je, iako je bio tek dječak, bio lukav. 

Svakoga dana mjerili bi temperaturu, on je isprva trljao toplomjer u tkaninu da povisi temperaturu, kasnije je čak i jeo sirove krumpire. Nakon dva mjeseca se i stvarno razbolio, dobio je ospice. Završio je na infekcijskom odjelu, nakon što je ozdravio ponovo se vratio kod Mengelea, a posljednjih dana čak je uspio pisati dnevnik. U bolnici mu je završila i baka jer je bila već jako stara. A kako je njegova majka ostala sama i teško joj je bilo komunicirati s njima u bolnici, javila se logorskim nadzornicima izmislivši da je medicinska sestra. Tako je dobila namještenje na odjelu duševnih bolesnika i na razne načine je mogla komunicirati s Olegom i njegovom bakom. 

S obitelji ostao u logoru i zadnji iz njega izišao

Na tim pozicijama su dočekali siječanj 1945. Kako je ruska vojska napredovala, Nijemci su shvatili da moraju napustiti logor. Digli su u zrak sve krematorije, postrojili 85.000 logoraša i na ''marš smrti'' poslali 80.000 ljudi, po zimi su hodali 20 kilometara,  na odredište ih je došlo samo 25.000. Oleg i njegova obitelj su zbog nemoćne bake odlučili ostati s onima koji nisu bili sposobni za hodanje. U logoru su ostali sami, njih 5.000, čekali su. 

- Front je išao preko nas, slušali smo kako uokolo padaju kaćuše - opisuje Oleg. U tjedan dana 1000 ljudi je umrlo od iznemoglosti, a tada je u logor došla i ruska vojska. Počela je evakuacija preostalih i ukapanje preminulih. U logor su dolazili razni novinari, humanitarci, političari, svećenici. Oleg i majka su svakome od njih davali poruku za štab druga Tita, kako je obitelj Ante Mandića oslobođena u Auschwitzu.

- Netko je prenio poruku, ja nikada nisam saznao tko je to bio, oko 15. 2. Došao je u logor pukovnik Fedesenko s pismom kojeg je potpisao Staljinov zamjenik Bulganjin. U pismu je pisalo da nas se izdvoji i prvom prilikom dostavi u Moskvu - prisjeća se Oleg. Tako je i bilo, kapetan logora ih je izdvojio i čuvao dok se nisu zbrinuli svi preostali logoraši, ali vijesti o prohodnom putu za Moskvu nije bilo. Obitelj Mandić je ostala u logoru zajedno s ruskim vojnicima koji su evakuirali preostale zarobljenike.

- I kada više nije bilo nikoga u logoru mi smo ostali posljednji, i nakon što smo mi izašli iz Auschwitza, za nama su se zatvorila vrata, i logor je ostao prazan. Ja sam posljednji čovjek koji je živ izašao od tamo - završava priču Oleg. 

Auschwitz je posjetio sedam puta

Do danas je tamo bio sedam puta, u prosjeku svakih desetak godina. Kaže, kada mu se u životu dogodi nešto teško, sjedne u auto i odveze se u Poljsku, nakon što prošeta logorom ponovno prodiše punim plućima i zaključi da u životu nema nikakvih briga.