Da nađem tatu i brata, bar bih znala gdje počivaju da im možemo otići dostojanstveno upaliti svijeću i porazgovarati s njima na grobu. Bez obzira koliko godina prošlo, ja s njima razgovaram o svakom događaju, bio on lijep ili tužan. I pitam ih što oni misle o tome, iskreno nam priznaje Danijela Pavičić Šilipetar (48) iz Velike Gorice.

POGLEDAJTE VIDEO:

Ova žena rodom iz Hrvatske Kostajnice za tatom Mihajlom i bratom Dankom Pavičićem traga već gotovo 27 godina. Zadnji puta brata je vidjela u kolovozu 1991.u Zagrebu, kamo je kao prognanica stigla s majkom, bakom i djedom. Oca je zadnji puta čula 5. rujna 1991. godine.

Stradali u proboju

- Tog kolovoza brat je navečer došao u Zagreb da nas vidi i sljedećeg se jutra vratio u Kostajnicu. Poslije njih više nitko nije mogao ući niti izaći iz grada. S tatom sam se čula telefonom na njegov 50 rođendan 5. rujna. Rekao mi je da se čuvam, da čuvam mamu i da će sve biti u redu. Tada su se veze prekinule i nismo znali što se u Kostajnici događa. Zvali smo neke ljude u Bosanskoj Kostajnici i od njih čuli da je situacija u Kostajnici jako loša, da se puca po cijele dane, da nema struje i da su potpuno odsječeni od svega - drhtavim glasom priča Danijela. Njezin brat obrani domovine priključio se već 1990. godine, kao pripadnik specijalne policije Rakitje. Kada je situacija u Kostajnici postala kritična, zamolio je nadređene da ga puste u Kostajnicu kako bi branio svoj grad i svoju kuću. Njezin otac Mihajlo do rata je bio direktor Elektre, a imenovan je i zamjenikom povjerenika Vlade za Hrvatsku Kostajnicu i to za organiziranje struje, agregata i svega što je bilo potrebno u takvim uvjetima.

Tuga je objavila obitelj

- Iz policije su nam govorili da im pojačanje stiže, da se ništa ne brinemo, da će biti sve dobro. Međutim, to pojačanje nikada nije došlo. Jedan dio policajaca 12.9. išao je preko mosta jer su se odlučili predati, i svi su završili na Manjači, dok su civili uglavnom ubijeni ili završili u logoru na Šamarici. Ekipa u kojoj su bili moj tata i brat odlučili su se ne predati, već su se zaputili u proboj prema Hrvatskoj Dubici. Formirala se kolona i krenuli su. Na izlazu iz Hrvatske Kostajnice, u blizini groblja Svete Ane u selu Rosulje, dočekali su ih s rafalnim paljbama sa svih strana. Svjedoci su mi ispričali da je nešto lupilo u auto, da su tatu vidjeli da je pao na volan, a brata i ujaka nije bilo u autu, jer su vjerojatno negdje ispali. Tek sljedećeg dana u jutarnjim satima čuli smo da je bio proboj, da je dio ljudi došao u Kutinu, sisačku bolnicu, a da ih je dio krenuo prema Zagrebu - prisjeća se Danijela trenutka u kojem je počelo njezino grčevito traganje za bratom i ocem. Spremila se, kaže i pohitala u zagrebački građevinski centar gdje je bila smještena većina ljudi iz Hrvatske Kostajnice. Nadala se da će ih ugledati, no nije ih vidjela. Raspitivala se kod sudionika proboja što se dogodilo. Poneki su joj izbjegavali išta reći, dok su drugi ispričali što se dogodilo tijekom napada u proboju.

Bol je i danas jaka

- Nakon tog šoka i nevjerice oprezno sam te informacije priopćila mojoj mami. Bila je potpuno izvan sebe. Skupila sam snage i opet nazvala neke ljude u Bosanskoj Kostajnici i pitala ih mogu li mi nešto više reći o tati i bratu, jesu li ih odveli negdje, jesu li živi. Samo su rekli da ne znaju ništa i rekli da mi gori kuća. Kako bih majku poštedjela još više patnje, na sebe sam preuzela teret traganja za bratom i ocem. Obilazila sam sve moguće institucije, nema gdje me nije bilo. Gdje god je postojala bilo kakva šansa da bi mogli dobiti neku informaciju, ja sam bila tamo. Prisustvovala sam svakoj razmjeni kada su dolazili iz logora, nadajući se da ću među njima vidjeti tatu i brata. Čula sam da su možda u Sremskoj Mitrovici, Srbiji, Banja Luci. Čak sam tražila da mi provjere u tim logorima, no nisu bili niti na jednom popisu. Nisam mogla uputiti nikakvo pismo niti u jedan logor, jer niti u jednom nisu bili zavedeni - otirući suze pripovijeda Danijela. Nadala se, kaže, da će nešto više saznati kada se Kostajnica oslobodi, te je u svoj grad, zahvaljujući prijateljima, ušla nakon Oluje, odmah iza vojske. Došla je na zgarište svoje rodne kuće i sama je sebi rekla: Bit će tu druga kuća.

- Kada se kuća obnavljala, cijelo me vrijeme držala misao kako moram napraviti sve da izgleda kakva je i bila kada se tata i brat vrate. No, još se nisu vratili. Moja mama još živi u nadi da će se oni vratiti, no bolno sjećanje na tu 1991. godinu još je jako.Ja sam krenula dalje, ali bez obzira na te silne godine, još uvijek boli. Bila sam na svakoj ekshumaciji, no mojih najmilijih nigdje nije bilo. Vrijeme je prolazilo, srpski povratnici su se počeli vraćati, ali i dalje su govorili da ništa ne znaju. kada bi ih možda malo više forsirali da nam nešto kažu, morali smo ići na informativne razgovore u policiju jer ih uznemiravamo - drhtavim glasom priča Danijela, dok joj se u glasu miješa tuga, ogorčenje i prijezir. Priznaje da ne zna odakle joj ta silna snaga. Tek, kaže, cijelo je vrijeme bila svjesna da netko mora ostati razuman, skupiti snage i odraditi sve što treba.

Žele ih dostojno pokopati

- Bila sam jako vezana i za tatu i za brata. Tati sam uvijek govorila sve što me mučilo, nikada od njega ništa nisam skrivala i s njim sam dijelila sve probleme. A moj brat.. Bio je od mene stariji dvije godine i bili smo ekipa, pokrivali smo se, zajedno izlazili, imali isto društvo. Kada sam krenula na školovanje u Zagreb, putovali smo vlakom i pazio je na mene. Bio je pravi zaštitnik. Kada su počeli nemiri u Kostajnici, bila sam hrabra jer su tata i brat bili pored mene i htjela sam doprinijeti obrani na bilo koji način- iskreno priznaje. Svijeće godinama pali na mjestima za nestale. I na groblju Svete Ane, gdje je grobnica djeda i bake.

- Uvijek kad dođem mislim da su tu. Da tu pripadaju. I da tu trebaju biti. Ako netko ima bilo kakvu informaciju gdje su kosti mog tate i brata, preklinjem da jave, bar anonimno. Samo ih želimo dostojno pokopati. I napokon naći svoj mir - zaključuje Danijela.

Oca i brata često sanja, ali u kući kakva je bila prije rata

U snovima, kaže Danijela, s njima razgovara, kao da se ništa nije dogodilo i kao da su cijelo vrijeme tu.
- Zanimljivo je što se niti jedan san ne odvija u kući koju smo obnovili nakon rata nego u kući kakva je bila dok smo u njoj lijepo živjeli kao sretna i složna obitelj - ističe nam Danijela.