Bivšim šefovima Službe državne sigurnosti Srbije, Jovici Stanišiću (72) i Franku Simatoviću (73) stigla je pravomoćna presuda za počinjenje ratnih zločina 1990-ih. Dobili su svaki po 15 godina.
Žalbeno vijeće je prihvatilo žalbu tužiteljstva i zaključilo da su odgovorni za udruženi zločinačku poduhvat koji je za cilj imao nasilno uklanjanje nesrpskog stanovništva kroz cijelo trajanje rata u BiH. Ovom presudom proglašeni su krivim i za zločine u Bijeljini, Zvorniku, Doboju, Trnovu, Bosanskom Šamcu i Sanskom Mostu.
Stanišić i Simatović osuđeni su i zbog zločina koji su srpske paravojne postrojbe počinile i u Hrvatskoj. Žalbeno vijeće utvrdilo je i odgovornost Stanišića i Simatovića za ratne zločine koje su Arkanove postrojbe počinile u Dalj Planini na području Hrvatske.
POGLEDAJTE VIDEO
Presudu suda prenosimo u cijelosti:
"Žalbeno vijeće Mehanizma, sastavljeno od sutkinje Graciele Gatti Santana (predsjedavajuća), sutkinje Lee G. Muthoga, sutkinje Aminatta Lois Runeni N'gum, sutkinje Yusuf Aksar i sutkinje Claudia Hoefer, izreklo je danas presudu o žalbama koje je uložio Jovica Stanišić, Franko Simatović i Tužiteljstvo protiv presude izrečene 30. lipnja 2021., a pismeno zavedene 6. kolovoza 2021. od strane Raspravnog vijeća Mehanizma.
Žalbeno vijeće odbacilo je žalbe Stanišića i Simatovića na osuđujuće presude za pomaganje i podržavanje ubojstva kao kršenja zakona i običaja ratovanja, kao i ubojstvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premještanje) i progon kao zločine protiv čovječnosti u travnju 1992. u Bosanskom Šamcu u BiH. Stanišićeva i Simatovićeva kaznena odgovornost temeljila se na saznanjima da su organizirali obuku, a potom i angažirali srpske snage koje su sudjelovale u preuzimanju vlasti i zločinima. Žalbeno vijeće također je odbacilo žalbe Stanišića i Simatovića na njihove kazne od 12 godina zatvora.
Žalbeno vijeće usvojilo je dio žalbe tužiteljstva, zaključivši da je raspravno vijeće pogriješilo što nije osudilo Stanišića i Simatovića pod oblikom odgovornosti za udruženi zločinački pothvat. Raspravno vijeće je zaključilo da je udruženi zločinački pothvat postojao i da je imao zajedničku zločinačku svrhu da se većina nesrba prisilno i trajno ukloni s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, činjenjem ubojstava, deportacija, nečovječnih djela (prisilno premještanje), te progon kako im se stavlja na teret optužnicom. Raspravno vijeće je također utvrdilo da je Stanišić i Simatović je doprinio zajedničkom zločinačkom cilju u vezi sa zločinima u Bosanskom Šamcu, ali ih je oslobodio odgovornosti za udruženi zločinački pothvat jer nije dokazano da su imali namjeru promicanja zajedničkog zločinačkog cilja.
Žalbeno vijeće je utvrdilo da je Raspravno vijeće pogriješilo u ocjeni doprinosa Stanišića i Simatovića u zajedničkom zločinačkom cilju. Žalbeno vijeće također je utvrdilo da su imali namjeru promicanja zajedničkog zločinačkog cilja. Slijedom toga smatralo je da su Stanišić i Simatović kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata odgovorni za zločine koje su razne srpske snage u BiH počinile 1992. u Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu, Doboju i Sanskom Mostu te za zločine počinjene 1995. u Trnovu i Sanskom Mostu. Također ih je proglasilo odgovornima za ubojstvo počinjeno u Daljskoj planini u Hrvatskoj u lipnju 1992. Žalbeno vijeće im je povećalo kaznu na 15 godina zatvora".
- Za razliku od prvostupanjske presude, Žalbeno vijeće zaključilo je da su Stanišić i Simatović bili dio udruženog zločinačkog pothvata koji je dirigirao zločinima na području BiH i Hrvatske i to zašto što je SDB (Služba državne bezbednosti), kojem su bili na čelu, plaćao Arkanove postrojbe - rekao je direktor BIRN-a BiH Denis Džidić, koji je izricanje presude pratio uživo u Haagu.
Predsjednica udruge "Žene Srebrenice" Munira Subašić, koja je također u Haagu pratila izricanje presude, kazala je kako slijede novi koraci nakon što je sudski dokazana umiješanost Srbije u rat u BiH.
- Nažalost, genocid je presuđen samo za Srebrenicu, ali ne i za općine Šamac, Doboj, Bijeljina i druge... Sada je potvrđeno da je u njima izvršen udruženi zločinački pothvat uz sudjelovanje Srbije. Žrtve na ovome neće stati. Naši odvjetnici su uspjeli presuditi jednu Nizozemsku, a sad ćemo tražiti pravdu i od Srbije i od Republike Srpske - rekla je Subašić.
Inače, suđenje protiv protiv Stanišića i Simatovića počeo je prije 20 godina, kada je haško tužiteljstvo dvojicu pripadnika režima srpskog predsjednika Slobodana Miloševića optužilo za ratne zločine na području bivše Jugoslavije početkom 90-ih u Hrvatskoj i BiH te su uhićeni u ožujku 2003. u Srbiji i ubrzo prebačeni u haški pritvor.
Obojica su bila optužena za ratne zločine i etničke progone u Hrvatskoj i BiH, a na prvostupanjskom suđenju pred ICTY-jem (Haškim sudom) 2013. oslobođeni su krivnje jer su suci tada zaključili da nije dokazano ni njihovo sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu ni da su planirali i zapovjedili zločine koji su im stavljeni na teret, kao ni pomagali u njihovu izvođenju.
Tužiteljstvo je na tom prvom suđenju iznijelo, po sucima, nedovoljne dokaze da je postojala tijesna suradnja Stanišića i vođe pobunjenih Srba Milana Martića, koji nije skrivao namjeru progona Hrvata, te kontrola nad policijom SAO Krajine koja je 1991. i 1992. protjerala 80 do 100.000 Hrvata, a dio ubila.
Tužitelji su dokazivali da je Stanišić bio kanal komunikacija između bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića i Martića.
Tužiteljstvo je tada neuspješno dokazivalo i optužbe za područje istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema gdje su snage policije, teritorijalne obrane i paravojne jedinice počinile niz zločina, a također su bile pod kontrolom Stanišića i Simatovića.
Žalbeno je vijeće 2015. prihvatilo žalbu tužiteljstva i poništilo prvostupanjsku presudu te je naložilo ponovno suđenje, koje je održano pred nasljednikom ICTY-ja, Rezidualnim mehanizmom za međunarodne kaznene sudove (MICT) i završilo je 2021. osuđujućom presudom od 12 godina zatvora.
No tko je zapravo dvojac koje je osmislio pokolje u Hrvatskoj?
Stanišić i Simatović su povezani još od studentskih dana u Policijskoj akademiji. Zahvaljujući Stanišiću, Frenki Simatović je postao "broj dva" srbijanske tajne policije. Iako Hrvat, bio je jedan od Miloševićevih ljudi od povjerenja i posebnih zadataka u ratovima koji su se vodili na prostoru bivše Jugoslavije, od agresije na Hrvatsku, preko rata u BiH, pa do Kosova.
Bio je na čelu svih policijskih i paravojnih formacija, sastavljenih od iskusnih profesionalaca, ali i bitangi i kriminalaca puštenih iz zatvora u zamjenu za “patriotski angažman”, koji su činili najteže ratne zločine. Ti “psi rata” postrojavani su u raznim “Crvenim beretkama”, “Škorpionima”, Arkanovim “Tigrovima”, kosovskim “Šeširićima”, “Belim orlovima”, ili su ih zajedničkim imenom zvali, po njihovu zapovjedniku, “frenkijevcima”.
Franko Simatović rođen je 1954. godine u Beogradu, u obitelji Pere Simatovića, rođenog u Dubrovniku. Majka Neda potječe iz ugledne bjelovarske obitelji Winter. Dobio je ime po djedu, bjelovarskom odvjetniku i jednom od suradnika Josipa Broza Tita. Dugo godina je Miloševićev komandos Simatović, zbog posla koji je obavljao, bio naprosto “čovjek bez lica”, kojega su znali samo najbliži suradnici.
Jedna od legendi govori o tome da je Frenki Simatović došao u Knin s novinarskom legitimacijom beogradskog lista Ekspres politika na ime izvjesnog Dragana Simenića i da je tu, u Kninu, u srpsku povijest i legendu, s jedne strane, a u red ratnih zločinaca, s druge strane, uveo Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao Kapetan Dragan.
- Ja sam uspio prilično brzo da to sve ustrojim. Prilično brzo. U roku od tjedan dana vidjela se drastična promjena. Uspio sam nekolicinu najglasnijih kolovođa da izbacim ili uhitim. Tako da sam zaveo red prilično brzo - hvalio se Dragan u dokumentarcu Jedinica. Uspjeh kojim se on tada hvalio bilo je uvođenje reda u do tad razularenu "miliciju" SAO Krajine koja je samo nekoliko mjeseci ranije doživjela sramotan poraz na Plitvicama. U Hrvatskoj je to poznato pod nazivom Krvavi Uskrs, najviše po pogibiji Josipa Jovića, prve službene žrtve Domovinskog rata, ali pobunjena milicija je propisno potučena do nogu. Uhićeno je 29 pobunjenih Srba, a 20-ak ih je ranjeno.
Takav krvavi poraz natjerao je Franka Simatovića Frenkija na osnivanje posebne jedinice pod nazivom Knindže i bolju obuku lokalnih paravojnih jedinica jer je bilo očito da JNA ne može voditi borbe za račun pobunjenih Srba i istovremeno se predstavljati međunarodnoj zajednici kao posljednji čuvari mira bivše Jugoslavije.