Poudzetnik Dražen Breglec, direktor i vlasnik BDC d.o.o.-a, tvrtke za razvoj stranih investicija i EU fondova, ostavio je na Facebooku zanimljiv osvrt na proteklo Svjetsko prvenstvo u Rusiji, odnosno na izbornika Zlatka Dalića. Breglec, naime, smatra da je bolje da Zlatko Dalić napusti izborničku funkciju.
Breglecovu objavu, uz njegovu dozvolu, prenosimo u cijelosti:
'Zašto mislim da je bolje da Zlatko Dalić ode? (tekst nije navlakuša)
Pretpostavljam da je 4 dana nakon završetka svjetskog prvenstva svaki od hrvatskih sudionika finala bio dočekan propisno i propisan broj puta, koliko mu je već pozicija na terenu i karma namijenila. Također, pretpostavljam da svi naši srebrni konačno blaženo spavaju, mirno i zasluženo, najmanje udvostručene vrijednosti i ljudski i followerski i twitovski, ne na kraju i financijski. Da ne bi bilo zabune, mislim to ozbiljno i iskreno, a reći ću to samo jednom, iako bi radi stila pisanja, onako "dežulovićevski", bilo efektnije ponavljati misao prigodno na početku svakog pasusa: „naši srebrni dečki zaista su odigrali odlično, pristupom igri i odličnim vodstvom, zaslužili su naklon do poda“.
ALI (naravno da je trebao doći i taj "ali"): naši su zapravo odigrali onako kako su već odavno trebali igrati ili odigrati.
Pila naopako? Ne bih rekao jer s obzirom na godine nekih, prošlih su 3-5-ili 10 godina naši reprezentativci možda mogli igrati i poletnije: isti je sport, ista repka, ista država, ista je i publika, manje-više istih očekivanja: dajte nam kakav-takav razlog da na 3 dana zaboravimo na sadašnjost i pomislimo kako je život baš divan... Pa ipak, naši dečki nikad do sad nisu odigrali tako kao su odigrali ovaj put, odnosno, da ostanem dosljedan, „kako su već odavno trebali odigrati“.
Nije dakle pila naopako, zbilja ljudi, budite ozbiljni i probajte si postaviti sljedeće, prilično logično pitanje: da ste vi osobno, nakon dugo vremena zabušavanja, kalkulacija, intriga, i tko zna čega sve ne, po prvi puta svoj pravi posao odradili kako treba i to posao za koji imate sposobnosti i kvalifikacija, za koji ste izvrsno, gotovo nestvarno plaćeni, za koji ste odabrani, da ne kažem zaduženi, biste li zaslužili sve lovorike, slavu i dodatan bonus? Ili bi vam možda u trenutku kada ste, dakle po prvi puta, a pred penziju, odradili ono što ste trebali raditi cijeli radni vijek, bilo primjerenije uputiti poruku s genijalnog transparenta s Goranovog dočeka u Splitu prije 17 godina, na kojem je pisalo (i unaprijed oprostite, ali samo citiram): „FALA KURCU“ ???
Pa ipak, gdje je i odakle se odjednom pojavila ta ključna razlika između predugog zabušavanja i konačno dobro odrađenog posla? E, tu se slažem s većinom i konačno sretno i bezbrižno na trenutak u ovom tekstu mogu zaplivati nizvodno: razlika je u Zlatku Daliću.
Razlika je međutim u čovjeku koji je došao slučajno, gotovo pa po kazni, kada je ponestalo (jer su se već svi izredali) „naši“: muljatori, potrčci, agenti, kojima je zajedničko bilo i to da su dobrim djelom k tome i neznalice. Zlatko Dalić, kojeg ne znam osobno i vjerojatno neću imati zadovoljstvo to promijeniti, odaje dojam ultimativnog profesionalca, odlučan i posvećen svojoj ideji i viziji; neizmjerno hrabar čovjek koji je preuzeo odgovornost kada je izvjesnije bilo da će biti pedro nego da će primiti treću izborničku plaću. I vrlo bitno za ovu priču: prihvaćajući izborničku funkciju, Zlatko Dalić nije imao puno za izgubiti, pa ga stoga, osim što ga nisu imali s kime zamijeniti, nisu ga mogli ni ucjenjivati: tako je dakle vrhunski stručnjak konačno dobio zasluženu priliku.
Pa ipak ponovit ću rečenicu u naslovu (i riskirati opet unfrendanje mnogih): za sve je bolje ako Zlatko Dalić ode!
Zašto? Jednostavno.
Prvo, za njega. Ništa se oko njega nije, niti će se uskoro promijeniti. Okružen je istim ljudima koji ne misle otići, nekima čak i s optužnicama ili presudama, karte su i dalje iste, ista je i igra, zna se tko i zašto i u koga ulaže u ovoj nepresušnoj nogometnoj močvari, samo će od sada, tj. nadalje, (sto i) drugi puta biti oprezniji.
Njegov odlazak bio bi dobar i za hrvatski nogomet, (sad stvarno riskiram i socijalnu „likvidaciju“) ali dozvolite, katarza koja se tu treba dogoditi, bez tektonskog potresa se neće i ne može se dogoditi.
Dapače, njegov ostanak, u zanosu iznenadnog i neočekivanog uspjeha samo će dati potvrdu da je taj uspjeh zapravo rezultat OVOG sustava i stanja i neće se uvidjeti da se on realno dogodio UNATOČ opakoj bolesti hrvatskog nogometa i društva.
Protagonisti sadašnjeg sustava naravno, predstavit će viceprvake kao rezultat svog rada i jednog normalnog i poželjnog stanja, jer, eto, „mi smo vam donijeli i u našem je sustavu izrastao ovaj neviđeni uspjeh“….
Eh, da je tu tekstu kraj, bio bi ovo jedan, ovih dana uobičajen, manje ili više uspješan literarni uradak. Ali nije.. Ovo do sad samo je dugi uvod koji pišem prije svega zbog sljedeće alegorijske slike koja me muči još od nedjelje navečer....
Koliko dalića u Hrvatskoj ima? Na desetina tisuća neotkrivenih, maknutih, podcijenjenih, potisnutih, otjeranih i na bezbroj načina marginaliziranih dalića ima svuda oko nas. Samo za razliku od, ajmo tako reći, "sreće u nesreći" originalnog, ovi dalići slučajem ne dobiju priliku; oni ostaju zarobljeni u sustavu u kojem je nebitno koje su njihove stručne kvalitete, dapače, u kojem moraju biti nečiji „igrač“ ili još bolje član neke partije, u kojem se njihovo mišljenje ne cijeni ni kad su evidentno u pravu, u kojem ne smiju pokazati kompetencije jer s njima postaju opasni, u kojem su čudaci ako cijeli život ulažu u vlastito znanje, u kojem… da skratim, u kojem je meritokracija nepoznat pojam i zapravo, gotovo sve je naopako. I u kojem stoga, prije ili kasnije, odustaneš biti Dalić, jer vidiš da se to ne isplati i da ovako, od svog rada ne možeš ni pristojno živjeti i da se samo dalje zakopavaš.
„Lakše je promijeniti državu nego društvo“ shvate naši dalići prije ili kasnije, ostalo vam svaki dan, dragi moji, govore demografi.
E, zato je možda dobro i za opijeni hrvatski narod, kad bi pravi Dalić otišao, za opravdano 10 puta većom ponudom, u svijet. Jer ovako, svakodnevni gorak pelin ima lažno sladak okus, a boca u kanti se traži i jednosmjerna karta za Dublin se kupuje i dalje, samo sada u kockastom dresu i sa „samo je jedno…“ na blaženim usnama. I ovako će se i dalje i u sve većem broju naši ljudi, nakon 10 radnih sati posla, na pivi za šankom u nekom baru, u nekom austrijskom selu, još desetljećima smijati u brk jadnim Austrijancima riječima: "e, da nema VAR-a, MI bili bi prvi, a ne vi, Moskvu ni primirisali niste..."
Navijam da sam u krivu, manje u vezi s pravim Dalićem, a više u svezi „dalića“, ali nakon toliko godina i gledanja cirkusa „iz prvog reda“, znam da gotovo sigurno, nažalost, nisam.'