"Trenutno čekam nalaze", javio mi je 1. kolovoza u poruci Vlado Matijanić pa nastavio. "Lani su me tri ljetna mjeseca držali u neizvjesnosti imam li limfom", kazao je, a onda dodao, u svom stilu, sarkastično: "Splitski liječnici znaju učiniti ljeto nezaboravnim...". Četiri dana kasnije, 5. kolovoza, Vlado je umro. Imao je samo 51 godinu. Nije htio zvati nikakvu vezu - a imao ih je - kako bi sebi osigurao normalan tretman. Pouzdao se u "institucije koje rade svoj posao". Da su ga na vrijeme uzeli u bolnicu, danas bi možda bio živ. Ali svoj je posao odradila samo posmrtna pripomoć. Pola godine nakon njegove smrti Hrvatsko novinarsko društvo organiziralo je prosvjed.
U njemu se kaže: "HND i ovom akcijom ustraje na zahtjevima postavljenima u peticiji koju je potpisalo gotovo 5000 građana, u kojima se traži da novo, nezavisno povjerenstvo provede izvide i utvrdi postoje li propusti u liječenju kolege Matijanića te da ministar zdravstva Vili Beroš, koji u propustima sustava kojim upravlja ne vidi ništa sporno - odstupi s te odgovorne funkcije".
Potom slijedi važna rečenica: "Ovo nije prosvjed protiv radnica i radnika u zdravstvu, oni su jednako tako žrtve sustava koji ne funkcionira. I sve manje ih ostaje raditi u Hrvatskoj. I zato prosvjedujemo". Sustav koji ne funkcionira – to je, doista, prava meta ovog prosvjeda, a ne čestiti liječnici i sestre. Istraga je šlampava, troma, neučinkovita.
Za podobne se nađe sve što treba, nepodobni idu u Irsku i Njemačku, u gorem slučaju na Lovrinac, Mirogoj i ostala znana i neznana groblja. Naša je država kao motor, radi na unutarnje izgaranje. Kome zvono zvoni, zapitao bi se Hemingway. Zvoni svima nama: za Matijanića je, nažalost, prekasno, ali ako ne promijenimo ovaj sustav, prije ili kasnije, svi ćemo biti njegove žrtve. Čak i oni koji se trenutno čine dobitnicima.