Ona je bila toliko lijepa, elegantna i zavodljiva da je cijeli Zagreb na razmeđu dvaju stoljeća bio zaljubljen u nju. Ljerka plemenita Šram bila je glumica i stasita krasotica koja je svojom pojavom i glumom osvojila i 'najvišeg gosta'- cara Franju Josipa koji se u mladu glumicu zagledao prigodom svečanog otvaranja Hrvatskog narodnog kazališta 1895. godine, premda je nastupala u ulozi dječaka. 

Čak je i stari cinik i gunđalo Antun Gustav Matoš u novinama iskazao svoje divljenje i oduševljenje ovom gracioznom zagrebačkom ljepoticom. 

- Njena spoljašnost ima sve odlike dame engleske aristokracije; kožu – krv i mlijeko, plavu zlatnu kosu, vječni djetinji tip, velike modre oči, energičan bajronski podbradak.

Samo nju i nijednu drugu..

Mnogi su joj se divili i žudjeli za njom, a samo ju je jedan istinski i slijepo volio. Milivoj Dežman, njezin prijatelj iz djetinjstva cijeli život bolovao je od neizlječive ljubavi prema glumici. Živio je samo da bude na usluzi njoj. Od prvog dana do zadnjeg daha. Ona je bila centar njegovog svijeta. Zahvaljujući Dežmanu, tj. njegovoj velikoj ili, kako dr. Ivo Hergešić napominje, trubadurskoj ljubavi spram Ljerke Šram, Zagreb će dobiti prvu specijaliziranu bolnicu za tuberkulozne bolesnike na jugu Europe. Njegova ljubav nije poznavala granice.

Ljerka i Milivoj su se poznavali od najranijeg djetinjstva. Živjeli su u susjedstvu i obitelji su se družile.                                    

Dežmanov otac bio je cijenjeni zagrebački liječnik Ivan Dežman, književnik i saborski zastupnik dok je Ljerkin Lavoslav Šram bio odvjetnik i potpredsjednik Hrvatskog sabora. Tragedija pogađa obitelj Dežman vrlo rano. Ivan Dežman umire mlad u Isusovim godinama od kolere. Iza sebe je ostavlja suprugu Korneliju i troje nejake dječice od koje su najmlađem Milivoju jedva dva mjeseca.

Udala se za drugog 

- Dežman navodno nije bio osobito lijep čovjek, snažne građe, grubih crta lica, predugačkih ruku, no s fascinantnim pogledom. Nije se plašio što se u Ljerku Šram osim njega zaljubljuje i cijeli Zagreb. Smatrao je da ih svojom 'intelektualnošću' sve nadvisuje. Kao liječnik i istaknuti kulturni djelatnik ponudit će Ljerki svi sigurnost koja joj je potreban da bi na miru mogla nastupati. Pun je planova o zajedničkom životu - opisuje Dežmana Milana Vuković Runjić u svojoj knjizi Proklete Hrvatice.

Međutim kakvi god bili njihovi odnosi u tom periodu - dok Milivoj živi između Beča i Zagreba - a očito je da su samo prijateljski jer se Ljerka Šram 1895. zaručuje za zgodnog Aleksandra Isakovića, pravnika i pastorka njezinog glumačkog mentora Adama Mandovića.

Bijes i očaj nesretnog Dežmana

- Aleksandar je na glasu kao prekaljeni zavodnik pa se nije trebao pretjerano truditi da osvoji Ljerku. Vjenčali su se i iduće godine dobili sina Sašu. Milivoj Dežman ostaje po strani. U šoku. Krivo procijenivši, dapače, precijenivši njihovo prijateljstvo, uvjeren da će mu ono dati prednost pred svim ostalim udvaračima, osjeća se izigranim, prevarenim, što i ne skriva u svojim intimnim zapisima
-... u svojem nemoćnom bijesu jako želim da joj se vrat skrha, zlobno želim da se posvađaju. Lažem kad velim da joj želim sreću. Nije istina. Volio bih je vidjeti u blatu - da je onda mogu izdići - opisuje u knjizi autorica Vuković Runjić šokiranost, bijes i ljutnju nesretnog Dežmana.

Dežman osjeća, ističe u knjizi Runjić, da mu se oni koji su znali za njegovu ljubav sada smiju iza leđa, a taj ga osjećaj neće napuštati idućih dvadeset godina.

Muž je napušta ali ne ostaje sama..

Ljerka u međuvremenu doseže vrhunac karijere. Slavi desetu godišnjicu rada. Dežman se ponaša kao da se među njima ništa nije dogodilo, sreću se rijetko jer je on prezaposlen. Muža na Ljerkinom slavlju nema, on joj čestita telegramom..
- Druge glumice su umjetnost, Šramica je poezija - piše Matoš

Uskoro Ljerkin pustolovni muž zapada u dugove, pronevjeri novac iz neke banke te bježi iz Zagreba da izbjegne eventualnu aferu i zatvorsku kaznu. Nastavlja živjeti kao odvjetnik u Osijeku. 

- Nije osobito potresen time što je za sobom ostavio osramoćenu ženu i sina. Dežman se u to vrijeme prihvaća liječenja radnika oboljelih od tuberkuloze...Nakon izvedbe ' Kneginje Jelene' Ljerki Šram je iznenada pozlilo. Dežman bolesnu divu istog trena obilazi, samo da bi shvatio kako je i ona žrtva tuberkuloze od koje je umro i njezin brat. Obožavatelj i nesuđeni ljubavnik time postaje glumičin liječnik istovremeno i zaštitnik i skrbnik njezinog sina - navodi autorica.

Jesu li ljubavnici?

Ljerka i Milivoj postaju nerazdvojni, a zlobni jezici žustriji su nego ikada jer ne zna se točno koja je priroda njihova odnosa. 
- Je li Milivoj samo bliski prijatelj iz djetinjstva koji joj pomaže kad joj je najteže ili mu se Šramica u međuvremenu i podala? S obzirom da su nerazdvojni, premda je ona službeno i dalje u braku sa Isakovićem, Dežman postaje 'šlag na torti' svakog salonskom razgovora. Njemu to ne smeta, kaže da ima 'tvrdu kožu'. Više od deset godina Dežman će služiti Ljerki, udovoljavati svakoj njezinoj pa i razmaženoj potrebi. Bolest se povlačila samo da bi se vratila u još žešćem obliku. Dežman u međuvremenu grozničavo proučava najnovije metode liječenja i terapije. Vrhunac je njegovih napora otvaranje senatorija Brestovac na darovnom zemljištu šestinskog grofa Miroslava Kulmera - prvog lječilišta za tuberkulozne na Balkanu. Ljerka od tada boravi i na Brestovcu - opisuje odnos glumice i liječnika autorica u Prokletim Hrvaticama.

U nevelikom popisu telefonskih pretplatnika iz 1911. može se vidjeti da su Ljerka i Dežman imali isti telefonski broj i istu adresu: Prilaz 12.

Umire mu na rukama

Ljerkina bolest sve više uzima maha. Dežmanu preostaje jedino da promatra Ljerkinu agoniju i očekuje neumitan kraj. U studenom 1913. Ljerka umire u 39-oj godini, praktički na njegovim rukama. 
- Nakon što ju je stavio u lijes s njezinim prstenom na ruci u koji je ugravirao datum njezine smrti Dežman odlazi na nekoliko tjedana u Švicarsku i Francusku. Po povratku, ne ispovijedajući se nikome, nastavlja s karijerom, aktivan je i prisutan u svim političkim previranjima. Za Prvog svjetskog rata postaje šef vojne bolnice.. Nakon smrti svoje voljene nikad više nije stupio u kazalište, niti se bavio književnim radom. Pod starost, razočaran u svemu i svima, u književnosti, kazalištu, politici, utvrdio je da mu jedino Brestovac u kojem su se spašavali životi nešto značio  navodi autorica.

Dežman je umro  24. lipnja 1940. u stanu u ulici koja se zove po njegovom ocu. Nekoliko mjeseci kasnije, u istom će stanu biti kancelarije predstavništva Trećeg Reicha.