Vi ste protiv radikalnih rezova u javnom sektoru dok traje kriza. Argument je održavanje potrošnje?
Argument je u činjenici da imamo krhku ekonomiju previše ovisnu o državi. Desetljećima se stvarao klijentelistički i rentijerski polit-ekonomski model, koji nije dovoljno efikasan i konkurentan da bi bio otporniji na krize. Pandemija COVID-19 kao veliki vanjski šok blokirala je značajan dio hrvatskog gospodarstva, i nama su prioritet bile mjere održanja gospodarstva, sprečavanja propasti firmi i eksplozije nezaposlenosti. Radikalni udar na javni sektor pogoršao bi krizu ne samo zbog pada potrošnje. Dovele bi se u pitanje neke javne službe koje su nužne za borbu protiv pandemije, te bi rastao pritisak na nezaposlenost. No s obzirom da očekujemo značajan pad proračunskih prihoda, a zaduživanje ima svoje granice, javni sektor će i tako biti prisiljen na prilagođavanje u rashodima. Kada je veliki dio ekonomije ovisan o državi i kada je tržište fragmentirano i zarobljeno od politički uvezanih interesnih skupina ono se sporo prilagođava na šokove i radikalne rezove. Nezaposleni teško nalaze nove poslove jer je tržište rada rigidno i jer se plaće i cijene, a time i firme sporo prilagođavaju, pogotovo u vremenima velike neizvjesnosti. Izlaz iz ove krize nije moguć u starom polit-ekonomskom modelu. Resetiranje sustava kroz duboke reforme su nužna pretpostavka izlaza. Prvo moramo uklanjati uočene neefikasnosti u sustavu te krenuti u ozbiljne institucionalne i strukturne reforme u narednim godinama, kao što je to radila npr. Švedska u 90-tima.
- Ipak, tvrdite da se ukazala prilika je da se srežu takve neefikasnosti u sustavu u državne uprave. Koje i kako? Osobno sam protivnik grube podjele na javni i privatni sektor, ali podjela na funkcionalne i besmislene ustanove i funkcije mi se čini opravdana, od lokalne i regionalne samouprave do agencija i instituta. Kako biste vi krenuli u resetiranje tog ustroja, koji je prema svim analizama prevelik?
Kriza je razotkrila manjkavosti čitavog sustava a posebno javnog sektora. Vidimo koji dio javnog sektora nam je nužan i potreban za efikasno funkcioniranje tržišta, a isto tako vidimo i sve elemente javnog sektora koji kontinuirano koče gospodarski razvoj. Primjerice, politički zarobljeno pravosuđe koje umjesto vladavine prava proizvodi bezakonje, stranački dirigirana porezna uprava ili državni inspektorat te regionalna i lokalna samouprava koji nerijetko reketare poduzetnike i građane i nisu u funkciji njihovog razvoja.
Svjedoci smo da nesposobni politički uhljebi u državnoj upravi uništavaju u ovoj krizi i ovo malo preostalog gospodarstva koje nastoji preživjeti. Pri tom se činovnici pozivaju na besmislene i neprovedive birokratske propise i pravilnike. Ono što se može u kratkom roku prilagoditi jesu uštede na stavkama proračuna od kojih društvo nema značajne protuusluge ili su rezultat političkog pogodovanja i korupcije kao što su povlaštene mirovine, dotacije raznim interesnim skupinama i slično.
Moram istaknuti da bi nepristrana kontrola javnih nabava mogla donijeti uštede na otprilike 25% ukupnih javnih nabava koje se sumnjivo alociraju odnosno koji predstavljaju nepotrebni korupcijski trošak za proračun. To bi bila bolja mjera nego blokirati javnu nabavu. Uvođenje ubrzane digitalizacije i potpune transparentnosti razotkrilo bi i elemente koruptivnih dodjela nabava i postojeće neefikasnosti javnog sektora. Navest ću još nekoliko primjera za moguće brze reforme javnog sektora, a time i smanjivanje rashoda središnjeg i lokalnih proračuna.
Prvo, broj zaposlenih i njihov trošak u segmentima javnog sektora treba promatrati u odnosu na koristi koje pružaju građanima da se vidi njihova učinkovitost. Treba napraviti analizu opravdanosti svake javne službe. Da li broj liječnika i sestara te raspored bolnica i domova zdravlja osigurava primjerenu razinu zdravlja stanovništva? Po zadnjim iskustvima izgleda da su učinkoviti. Da li obrazovni sustav pruža kvalitetno obrazovanje koje podiže konkurentnost Hrvatske?
Za zagrebačko Sveučilište koje je zauzela jedna interesna skupina sa političkim zaleđem mogu zaključiti da ne pružaju konkurentno obrazovanje. Nisu niti među 1000 u svijetu, stoga ono svojim doprinosom ne opravdava trošak iz proračuna, te su tu potrebne promjene. Da li ovakav sustav prenapuhane regionalne i lokalne samouprave ima opravdanje u koristima za građane i gospodarstvo?
Dosadašnje analize pokazuju da nemaju, stoga bi se tu preustroj mogao brzo napraviti ukoliko postoji politička volja. Drugo, promjene kroz odabir zaposlenika u državnu upravu. Prije malo vremena imali smo svjedočenje jednog stranačkog poslušnika koji je javno priznao da je postao direktor u gradskom javnom poduzeću temeljem dogovora premijera i gradonačelnika. Za takve je korupcija i bezakonje normalnost. To je u pravno uređenoj zemlji nepojmljivo.
Nažalost takvo stranačko zapošljavanje dominira kod nas u državnoj upravi i javnim poduzećima, što dovodi do prekobrojne, nekompetentne i neučinkovite državne uprave i javnih firmi. Adekvatna i hitna mjera bi bila da svi građani imaju jednaku šansu za svako radno mjesto u javnom sektoru a to znači javni transparentni natječaj za sva radna mjesta u javnom sektoru od čistačica do direktora ili državnih tajnika u ministarstvima, državnim upravama i javnim poduzećima. To se naravno ne odnosi na izabrane zastupnike. Time bi se izbjeglo stranačko uhljebljivanje nesposobnih i vršila selekcija najkvalitetnijih, te najsposobniji ne bi bježali iz zemlje.
Treće, preispitati i smanjiti velik broj nepotrebnih birokratskih i zakonskih propisa i procedura, a preostale provoditi kroz potpuno digitaliziranu javnu upravu. Time bi se broj zaposlenih dimenzionirao na potreban i stručno kvalificiran broj. To bi bio velik pomak u efikasnosti.
Četvrto, ali ne manje bitno je reforma poreznog sustava na način kao što je to u Švicarskoj. Porezi su cijena koje gospodarstvo i građani plaćaju državi za proizvodnju javnih dobara, a ravnotežna cijena postiže se suglasjem aktera. Reforma bi stoga značila da uvođenje i promjene poreza budu moguća ili kroz referendumsku odluku ili barem uz dvotrećinsku većinu u parlamentu. Time bi se spriječilo nametanje novih poreznih opterećenja običnom parlamentarnom većinom iza koje uglavnom ne stoji većina građana.
- Sindikalci su se vaše izjave dohvatili kao pijani plota; te "oni jedini troše", te "tko će sad smanjivati doktorima, sestrama i vatrogascima" - a to nitko ne traži, naprotiv. Traže se rezovi u neefikasnim dijelovima sustava.
Radi se o dva pogleda na plaće u javnom sektoru. Sindikalisti brane interese svojih članova te su stoga pristrani i koristit će sve da bi opravdali svoju poziciju, a ja gledam cjelinu ekonomije i razmatram, na temelju analiza i iskustva drugih zemalja, mjere koje će ublažiti gospodarski pad za vrijeme ove krize te koje će nakon toga omogućiti ekonomski oporavak i rast.
U pravu ste u vezi rezova neefikasnosti. Velike neefikasnosti leže u politički nametnutim kadrovima po svim dijelovima javnog sektora, od središnje i lokalne države do pogotovo javnih firmi i izvanproračunskih korisnika. Tu postoji prostora za ogromne uštede i smanjenje opterećenja za gospodarstvo, a ne na plaćama doktora ili vatrogasaca iza kojih se sindikalci često skrivaju.
- Radikalni rezovi možda nisu potrebni (danas a možda ni sutra) ali što nas sprečava da izvedemo one koji nisu radikalni? Npr, zašto su se poduzetnici, njih 100.000 morali samoorganizirati dok je HGK, kojoj se godinama plaća obavezni doprinos, šutjela i provela tek jednu anketu? Ne bi li bilo bolje ukinuti obvezu plaćanja komori, prebaciti ih - možda postupno - na tržište, pa će onda za novac kojega primaju isporučivati tržišno valorizirane vrijednosti (istraživanja, ekspertize itd) umjesto ovoga što sad rade.
Poduzetnici koji ovise o rezultatima na tržištu su se sada konačno organizirali jer je za to postojala eksplicitna potreba. Vladina prva reakcija na krizu je bila loša, postojeće komorske institucije su ju podržale, i više nije bilo smisla pokušavati preko njih išta promijeniti. Nakon pritiska Glasa Poduzetnika Vlada je donijela novi, puno bolji paket mjera, no tu je posao tek počeo.
Svaki dan imamo borbu sa nekim segmentom javne uprave, kao što ste vidjeli ovotjedno neprimjereno postupanje državnog inspektorata. Tu Vlada na samovolju inspektorata nije adekvatno reagirala. Bojim se da još u potpunosti ne razumije razmjere i posljedice krize. Ukoliko se bude oslanjala na podobne i nesposobne aparatčike činit će kardinalne greške.
Vršimo stalne pritiske na Vladu da se iz krize što prije izvučemo, da se i u ovim okolnostima otvaraju tržišta u što većoj mjeri uz poštivanje epidemiološke zaštite. Nemamo vremena za čekanje. To uključuje korijenite reforme velikog dijela državnog i paradržavnog aparata, pa tako i HGK-a. Ne vidim razloga zašto se komora ne bi natjecala za članove sa kvalitetom svojih usluga umjesto da im je članarina zakonski obavezna i čije neplaćanje tjera firme u porezni prekršaj.
Osobno imam iskustvo rada u British Chambers of Commerce u Londonu, gdje sam radio nakon magisterija. To je privatna udruga koja se financira članarinama svojih 75.000 članova i koja vrlo uspješno lobira za poticajnu regulativu, porezna rasterećenja ili za olakšanje izvoza svojim članovima. Sve britanske poslovne organizacije funkcioniraju na taj način i jedna drugu doživljavaju kao partnere u formiranju zahtjeva prema vladi, iako su jedna drugoj de facto konkurencija.
- Isto pitanje odnosi se na Hrvatsku turističku zajednicu, HOK, i slične udruge. Koji je njihov smisao? Naime, novac kojega izdvajamo za njih možemo dati građanima kao vaučer ili pravi novac, a oni će ga jednako znati potrošiti.
Smisao tih organizacija bi se također trebao tražiti u učincima, u koristima za turističke poduzetnike ili obrtnike. Iz iskustva obrtnika i turističkih djelatnika koje imam prilike čuti pokazuje se da od tih institucija velika većina njih nije imala nikakve koristi. Stoga takve organizacije postaju same sebi svrha i sasvim je logično da gledaju uski interes politički uvezanog vodstva umjesto interesa poduzetnika i obrtnika. Nemam ništa protiv tih organizacija uz uvjet da se financiraju dobrovoljnim članarinama onih koji žele biti njihovi članovi, ali sam kao i u slučaju HGK protiv prisilne zakonske obveze učlanjenja i plaćanja parafiskalnog nameta za koji poduzetnici i obrtnici, po vlastitom svjedočenju, ne dobivaju nikakve protuusluge.
- Kolika će rupa zbog epidemije i popratnih posljedica nastati u proračunu - jasno, riječ je o aproksimaciji "od - do" - i kako je sve država može sanirati; zaduživanjem, rezovima, nečim trećim?
Teško je dati precizniju procjenu jer ne znamo još niti rezultat prvog kvartala ove godine, ali imamo neke informacije o punjenju proračuna. Ministar financija je izjavio da su prihodi prvih 10 dana travnja tek na jednoj trećini prošlogodišnjih. Pad potrošnje utjecao je na pad prihoda od PDV-a i trošarina, a otpis doprinosa smanjio je i tu stavku proračuna tako da je ovako dramatičan pad prihoda očekivan. Prije mjesec dana sam radio procjene učinaka krize na proračun gdje sam dao procjenu deficita proračuna od oko 10% BDP-a ili oko 40 milijardi kuna za lošiji scenarij i 6.4% BDP-a ili oko 25 milijardi za bolji scenarij. Prema ovim službenim brojkama od Ministarstva proračunska rupa bi bila tu negdje. Dvije trećine mjesečno slabijeg ubiranja prihoda je oko 7-8 milijardi mjesečno. Uz dva mjeseca trajanja karantene i tri mjeseca otpisa poreza na plaće i doprinosa, rasta rashoda zbog subvencija plaća, daljnjeg očekivanog pada prihoda od PDV-a i trošarina tokom ljeta zbog manjka turista, oprezna procjena da bi ukupna rupa ove godine mogla biti između 25 i 40 milijardi kuna. Neizvjesnost je još uvijek rastuća te bi u slučaju većeg podbacivanja turizma deficit proračuna mogao biti i viši od oprezne procjene. Ukoliko se ne reagira pravodobnim antirecesijskim mjerama i ozbiljnim reformama sustava kriza će nam se produžiti godinama. To može izazvati velike socijalne potrese.
Deficit se može pokriti iz sredstava EU, od čega je dio već osiguran, europskih fondova i Europske investicijske banke te međunarodnog financijskog tržišta. Ali prije toga treba iskoristiti sve izvore na domaćem financijskom tržištu koje ima dosta sredstava na raspolaganju.
- EU će dati izdašnu pomoć državama i njihovim gospodarstvima. Vi ste ipak protiv MMF-a. Zašto?
MMF u ovim kriznim vremenima ima druge prioritete, orijentirat će se prema najsiromašnijim zemljama svijeta radi otpisa dugova i pomoći u oporavku od posljedica krize. Već desetine siromašnih zemalja čeka u redu za pomoć MMF-a, jer nemaju drugog izbora, a mi u toj kategoriji nismo. Drugo, mnoge MMF-ove intervencije u prošlosti nisu dovele do očekivanih rezultata jer su njihove mjere često linearne i ne prilagođavaju se specifičnostima pojedinih ekonomija. Stoga je interes Hrvatske što više se orijentirati na institucije EU, na njene fondove i programe pomoći, Europsku investicijsku banku, Europsku centralnu banku, te klasična međunarodna financijska tržišta na kojima može naći potencijalne investitore.
*Cijeli razgovor s mladim Vukovićem pročitajte u novom broju tjednika Express koji je na kioscima od petka 24. travnja