Nedostatak psihološke pomoći u hrvatskom obrazovnom sustavu, nažalost, i dalje najviše osjete najugroženija djeca. Ona koja godinama trpe vršnjačko nasilje na koje se i dalje gleda kao na “dječju igru” i koja, poput Korine Barak, slušaju zastrašujuće rečenice da su “slaba jer se ne znaju obraniti”. Pojava cyberbullyinga samo je otežala tu borbu svima u sustavu, jer nastavnici, koji su uz roditelje prvi koji trebaju pomoći učenicima, nisu educirani niti imaju prave mogućnosti. Vršnjačko nasilje nije problem samo djeteta koje doživljava nasilje. To je golemi društveni problem, što se ponajviše vidi u izostanku reakcije institucija. U ovoj državi i dalje se sliježe ramenima na činjenicu da dio roditelja ne prepoznaje, pa čak i podržava nasilno ponašanje svoje djece. Koja su jednako tako žrtve onih koji njihovo ponašanje i uzroke tog ponašanja ignoriraju i odmahuju rukom.