- Vidite i sami u kakvom društvu živimo, na koji način odrastaju mladi. Činjenica da imam priliku ispričati životne okolnosti u kojima sam se našla ja i mnoga djeca motivirala me da jasno i glasno kažem ono što sam rekla za govornicom - rekla je za Jutarnji list o svojim motivima da se Saboru i javnosti obrati ovako osobnim govorom SDSS -ova zastupnica Anja Šimpraga.
- Vrijeme je da krenemo dalje i shvatimo da ne živimo više u ratu - istaknula je još.
Podsjetimo, Anja Šimpraga u Saboru je rekla:
- Posljednjih dana svi pričaju o Oluji, baš svi, bez obzira koliko o tome doista znaju, jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih samo promatrali. Bez obzira iz kojeg su ih kuta i koje su pripadnosti, doživjeli. Svake godine u ove dane dijete progovori u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone. Tog 4. augusta 1995. imala sam osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje, nije slutilo na dobro.
S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole, bila sam spremna za put. Put koji nije imao ime. Put koji je vodio tko zna gdje. Od Knina do Petrovačke ceste, preko Banja Luke, a odatle bez stajanja prema Srbiji. Kolona je bila duga, zvuk traktora i plač okruživali su nas. Posljednje komadiće kruha podijelila sam s rodbinom, a taj miris me je pratio - opisala je Šimpraga svoja sjećanja.
Kad su se domogli Srbije, kazala je, htjeli su je poslati u Niš, no zbog njenih suza njenu su obitelji ipak pustili u Beograd gdje su imali rodbinu.
- Tada sam odrasla. Za tu jednu noć.
Ispričala je kako je tijekom četiri godine koliko je provela u Srbiji, želja za povratkom bila stalno prisutna.
- I onda smo, nakon četiri godine, napokon došli. Na svoj kamen, kraj svoje ruke, među svoje ljude - kazala je Šimpraga. Govorila je i o svojim vršnjacima, tadašnjoj djeci i pokazala da su Srbi svjesni činjenice da su mnogi Hrvati prolazili isto napuštanje domova od početka rata.
- Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati prošli patnju, strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom”, rekla je Šimpraga. “Ali sam isto tako znala da će ta ista djeca s jedne i druge strane jednom sjesti za isti stol i dogovoriti da se više nijednom djetetu ne ukrade djetinjstvo, pravo na sreću. Mali čovjek je uvijek taj koji pati, kojeg se ništa ne pita. Gledajući svoje roditelje, njihove žuljevite i hrapave ruke, koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju djecu izveli na pravi put, znala sam da je puno važnije biti čovjek, nego samo Hrvat ili samo Srbin. Djevojčica prošlost nije zaboravila. Učila je iz nje, ali budućnost joj je bila važnija i svima nama treba biti. Danas, 25 godina kasnije, ova djevojčica iz kolone stoji pred vama. Imam samo jednu želju - gradimo društvo slobode, gradimo zajedničku budućnost - rekla je Šimpraga na kraju svog govora u Saboru.