Idilični pacifički otoci obično ne igraju pretjerano veliku ulogu u svjetskoj politici. Najčešće ih se zamišlja kao egzotične oaze s bijelim plažama i plavim oceanom. Ali u Drugom svjetskom ratu, ovi su otoci bili poprište krvavih bitki. Predstavljali su strateške položaje za koje su se otimali Saveznici kako bi tamo postavili vojne baze za napad na Japan.
Zauzvrat, japanski vojnici poslani su na ove otoke kako bi ih branili pod svaku cijenu. Mnogi, uključujući i poručnika Hiroo Onodu, dobili su upute da se bore do smrti. Predaja nije bila opcija, pa je Hiroo Onoda slijepo slijedio zapovijed. Čak i kad je Drugi svjetski rat već odavno završio. Nastavio se boriti čak i 29 godina kasnije, piše Big Think.
Uvjerio je vojnike da će se vratiti po njih
Japan je u dvadesetom stoljeću preobrazio drevni koncept Bushido vojnog kodeksa ponašanja, kao "način umiranja" koji je zahtijevao da samuraji budu spremni položiti svoj život za svoje gospodare. Ovaj koncept iskoristili su u Drugom svjetskom ratu kao propagandni alat i kulturu smrti prije predaje. Predaja je bila neoprostivi grijeh.
Ni jedan govor japanskog cara Hirohita nikad nije spomenuo predaju. Ta riječ nije postojala. Umjesto toga, govorilo se o "trpljenju nepodnošljivog i neizdrživim patnjama."
Takav stav doveo je poručnika Onodu i njegove ljude u situaciju da se skrivaju na planinama otoka Lubang na Filipinima nakon što su savezničke snage oduzele otok Japancima u veljači 1945. godine.
Uvjerio je svoje vojnike da ovo može potrajati godinu, tri, pet, ali da će se njihova vojska vratiti po njih.
Dobio je letak s porukom: Rat je završio, siđi s planine!
"Kao obavještajac", reče Onoda, "naređeno mi je da vodim gerilsko ratovanje i da ne umrem. Morao sam slijediti svoje naredbe kao vojnik."
Rat je završio u rujnu te godine, ali se i dalje pridržavao zapovijedi. Predaja nije dolazila u obzir.
Kasnije te godine naišao je na još takvih letaka, no bili su uvjereni da je to američka propaganda. Smatrali su da su negdje jako pogriješili kad ne mogu naći svoje suborce. I tako su ostali u džunglama otoka idućih 29 godina.
Nastavili su se boriti s lokalnom filipinskom policijom, pa su zaključili da rat još traje. Jedan od njegovih ljudi se na kraju predao 1950. godine. Drugi je ubijen 1954. Nakon što su 1972. spalili polje riže kao dio gerilskog rata koji su vodili, policija mu je ubila i posljednjeg suborca i on je ostao sam u džungli.
Predao se jer su našli njegovog zapovjednika
Ali u Japanu, Onoda i njegovi ljudi postali su nešto poput urbane legende. Iako ih je Japan proglasio i službeno mrtvima, svi su na Filipinima bili sigurni da je živ. Ubio je i 30 Filipinaca. U veljači 1974. godine konačno ga je odlučio potražiti vojnik Norio Suzuki. Pronašao ga je ali je poručnik i dalje odbijao predati se. Jedino pod uvjetom da mu to naredi njegov zapovjednik major Yoshimi Taniguchi.
Suzuki se vratio u Japan i pronašao Taniguchija, tada starca koji je radio u knjižari. Doveo ga je u Lubang i konačno 29 godina kasnije dobio je naredbu koju je želio čuti. Prije nego što je otišao u Japan, Onoda je predao filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu svoj mač u znak predaje. Marcos ga je oslobodio krivnje za ubojstva i pustio kući.
Onodi je u Japanu priređena dobrodošlica. No nije se više mogao snaći u zemlji koja se potpuno promijenila otkako je zadnji put bio tamo. Godine 1975. otišao je u Brazil i bavio se stočarstvom, a onda se 1984. vratio u Japan i pokrenuo školu za preživljavanje u divljini. Umro je 16. siječnja 2014. u Tokiju. Imao je 91 godinu.