Dvije vodeće stranke, naime, utemeljene su na kultu vođe. Zbog toga u stranačkom kadroviranju i napredovanju prednost imaju poslušnici, ulizice, laskavci, riječju - beskičmenjaci.

A vrata stranaka i javnih dužnosti čvrsto su zatvorena ljudima od znanja i integriteta. Pogledajmo samo sudbine Mirele Holy, Martine Dalić, Drage Prgometa, Antuna Vujića, Ivice Pančića, Aleksandre Kolarić i mnogih drugih, koji su potpuno marginalizirani ili su eliminirani iz stranaka samo zato što su stručni i što imaju kičmu.

Jer nisu bili spremni šutke slijediti besmislenu, jalovu politiku koju nameću stranačke vođe. Jer su se usudili osloniti na vlastito znanje i vlastitu savjest. Zato na hrvatskoj političkoj sceni pameti, znanja, odgovornosti i savjesti više nema ni u tragovima. Zato Hrvatska zapravo i nije demokratska zemlja.

Umjesto ozbiljnih rasprava o tome kakvo društvo želimo i kako to ostvariti, ovdje se sve svodi na slogane i direktive vrha, bilo da je riječ stranačkom vrhu, Banskim dvorima ili Bruxellesu. Ili još gore - na rasprave o tome tko je veći Hrvat, tko je veći rodoljub, tko više voli hrvatsku himnu, tko je jugonostalgičar, a tko nije, tko je komunist, tko ustaša, a tko udbaš... To ne sliči građenju boljeg društva.

U novom broju tjednika Express pročitajte kako su dvije vodeće hrvatske stranke utemeljene na kultu vođe, kako 'prepoznaju' nepodobne, te zašto kod nas najgore prolaze ljudi s kičmom i stavom.